U šezdeset godina rada, fizoterapeut Ante Ereš svojim je zlatnim rukama liječio brojne pa tako i Josipa Broza Tita, pomogao je dubrovačkim biskupima, a od ozljeda i bolova oporavljao je nogometaše Bayern Münchena. I dalje je nevjerojatno vitalan, ali i voljan raditi, kaže nam, ‘sve dok ga služe glava – i ruke’. A tek mu je 81. godina.

Svaki vikend u Dubrovniku

Iz rodnog Vida došao je živjeti u Dubrovnik kod brata daleke 1952. godine. U staroj dubrovačkoj bolnici počinje raditi 1958. godine, nakon što je dobio diplomu za masera u Vojnoj bolnici u Nišu. Osam godina radi u staroj bolnici, no zbog bolje plaće i doškolovanja odlučuje se na novi životni potez – selidbu u Njemačku. Prijavio se na natječaj za masera, odnosno fizioterapeuta u klinici u Münchenu. Posao je dobio, a usput je išao u višu školu za fizioterapeuta. Tijekom boravka u inozemstvu, priznaje nam, Dubrovnik mu je neizmjerno nedostajao. Dokaz tomu je što je svaki vikend išao avionom doma.

— Pilot Miro Pišta koji je bio dolazio u kliniku u kojoj sam radio, pitao me bih li išao s njime svaki petak doma. Pa kako sam mu mogao reći ne? Išao sam doma popiti kavu, okupati se i u nedjelju bih se vratio. Zato sam i opstao toliko godina u Njemačkoj. Ne bih mogao inače, vjerujte mi. Nikako, da nije bilo toga – prisjeća se svojih ‘gastarbajsterskih’ dana. Četiri i pol godine živio je i radio u Njemačkoj. Zbog svoga je predanog rada i znanja preporučen za fizioterapeuta u klubu Bayern München.

— Tada nisu imali olimpijski stadion. Trenirali su na stadionu ‘Sechzigera’ koji se nalazio tik do klinike u koju su dolazili na terapije i na bazen. Tako sam upoznao i njihovog trenera. Kad je njihov fizioterapeut poginuo u prometnoj nesreći, šef klinike im je preporučio mene – priča Ereš. Zbog angažmana u poznatom klubu postao je još više omiljen i tražen među Nijemcima. No, obiteljska situcija ‘natjerala’ ga je na povratak u Grad.

‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo’

Kad se vratio u Grad, počeo je raditi u hotelu Libertas na poziv pokojne Natalije Gržetić, tadašnje direktorice hotela. Radni staž u Njemačkoj bio je glavni razlog što su ljudi masovno dolazili kod njega na liječenje. Jedan od njih bio je i Ivo Perišin, poznati ekonomist bivše Jugoslavije.

— Imao je problema s leđima. Nakon što sam mu pomogao, preporučio me svom dobrom prijatelju Titu kojeg su također boljela leđa. Nakon pet dana od susreta s Perišinom, zvala me Natalija rekavši da me treba Tito na telefon. Rekao sam, u ona doba: ‘Druže Tito, što trebate?’, na što mi je uzvratio: ‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo. Za tebe sam Jozo, a za generale Tito’ – priča nam kroz smijeh Ereš. Pokupio ga je helikopter koji ga je odveo na Brijune gdje je boravio četiri dana. Tito je imao problema s vratnom kralježnicom što je zahtijevalo daljnje djelovanje. Liječio ga je Ereš i kad je boravio u vili u Kuparima. Prisjeća se kako je Titu u posjet jednom došao Willy Brandt, predsjednik Njemačke.

— I njemu je trebala pomoć. A bio je pitao znam li njemački jezik. Tito mu je rekao: ‘Kako ne, to je tvoj Ausländer. Pobjegao od nas, došao vama’. Brandt je istaknuo da sam pravi Bavarac, na što je Tito njemu kroz smijeh rekao: ‘Nije, nego je Žabar’ – rekao je Ereš. Među ljudima se počela širiti priča kako liječi ‘velike face’. ‘Idemo kod njega, ako zna Tita, onda zasigurno zna posao’, govorili su.

— Dolazili su iz svih dijelova bivše Jugoslavije. I danas dolaze sa svih strana, iz Istre, Rijeke, Splita, Sarajeva, Crne Gore… Zbog svega, nikad nisam imao potrebe za reklamom na televiziji ili radiju – ističe Ereš. ‘Radije su išli kod mene, nego u bolnicu’, naglašava.

‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira…’

Danas radi u prostoru hotela Lero u koji se preselio nakon rata. A za vrijeme ratnog razdoblja, bio je u hotelu Libertas, zadužen za brigu prognanika u skloništu. ‘Taj dio života… Najteže mi je bilo kad je hotel zapaljen. Kao da je jučer bilo’, priča nam. Posao je sad u rukama Tanje, njegove kćeri s kojom i danas radi te pomogne kad može.

— Dvoje djece mi je ostalo živjeti u Zagrebu, mislio sam da će i ona, ali vratila se i već 18 godina je sa mnom. Moji dugogodišnji klijenti znaju da će napraviti sve što je u njenoj moći za oporavak, isto kao i ja – ističe. Rekao joj je: ‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira kako treba, imaš mi reći i odustajem’.

— Drukčije ne mogu prestati raditi jer sam toliko godina u ovome poslu. Vuče me da pomažem ljudima. Ne mogu stati doma – priča nam Ereš. Iako se struka dosta modernizirala i postoji sve više aparata, i dalje najviše vjeruje – svojim rukama. Pričali smo i o takozvanoj bolesti modernog vremena.

— Bol u leđima nevjerojatno je izražena u današnje vrijeme. Ljudi se malo kreću, sjede za računalima, stalno su u autu… Svako deset dana dođe mi dijete, što nikad prije u poslu nisam doživio. ‘Možda su krivci’ težina torbe i ishrana. Inače, riječ je o mliječnim kostima i ne bi se to trebalo događati – naglašava. Nikoga tijekom svoga radnog vijeka nije odbio, a uvijek je, kako kaže, pokušavao napraviti najbolje što može kako bi se pacijent oporavio.

— No, čovjek se kasnije mora potruditi oko svoga oporavka. Vazda tvrdim – čovjek mora više sebe čuvati i ne smije forsirati vlastito tijelo – zaključuje Ereš.

ŽIVOT U GRADU
Nije bilo ovoliko gužve

U povijesnoj jezgri, u Ulici Svetoga Josipa, živi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Život u Gradu prije je bio lakši, ‘nije bilo ovoliko gužve’, kaže. Smetaju mu strašno, a spas pronalazi u Močićima gdje odlazi kod svoje kćeri Tanje. — Tamo kad pođem, k’o da sam došao u raj. Lijep je bio Stradun kad sam bio mlad. Sjećam se običaja kad bih se naslonio na izlog i čitao novine. Ova gužva je maltretiranje ljudi, a ne znam više ni prepoznati mladoga čovjeka – rekao je Ereš koji nikad ne bi prodao kuću u Gradu.

Izvor/Foto: dulist.hr