Ostanimo u kontaktu

KAKO JE NEUM POSTAO DIO BiH?

Razlog za gradnju Pelješkog mosta star je 300 godina

Objavljeno prije

Foto: Dalibor Čutura / Metković NEWS

Povijest piše paradokse. Takva je i ona Dubrovačke Republike koja je cijenu svoje neutralnosti dobro naplatila. No kako ništa nije vječno, tako nije ni tad dobro rješenje koje će ih odvojiti od neprijatelja. Neum je žrtvovan da bi Dubrovnik prodisao. Tri stoljeća kasnije zbog Neuma Dubrovnik teško može prometno disati, piše profesor Jurica Gašpar.

Dubrovčani su oduvijek bili stari lisci pregovaranja. Nikad ne bi uspjeli da svoju mudrost nisu iskovali dobrom diplomacijom. A diplomacija, ako je dobra, ne mari za običaje ni emocije, već šahovski taktizira. Republika koja je 1783. godine prva u svijetu priznala tada mlade Sjedinjene Države u Americi škola je svjetske diplomacije, tako da njihove odluke gledati iz današnje perspektive jednako je smiješno kao pitati vlastite djedove zašto nisu gradili kuće bliže poljima, već u brdu ili zašto su kopali zemlju za vinograde, a ne bazene…

Venecija i Turska posezanjem za što bolji položaj upravo na našem području, nisu baš puno marile za domaće stanovništvo i njihove potrebe. Iako su Dubrovčani trgovali s jednima i drugima, činjenica je da su imali diplomatsko predstavništvo u Carigradu (danas Istanbul) i Turcima su pustili na volju neka misle da su “njihovi”. S obzirom na dobre darove kojima su kupovali mir i nediranje u Dubrovnik, kršćanski i politički identitet grada-države ostao je netaknut. Ipak, ako su uvjerili Turke, a zašto bi Mlečani pomislili da je drukčije? Zato su ih Mleci i tretirali jednako, pa je neprijateljstvo prema Dubrovniku rezultiralo užasnim devastacijama svega čega bi se dočepali. Palili su sela, ubijali i otimali stanovnike diljem dubrovačkog područja.

Tad jedino logično rješenje, budućim generacijama problem

Dubrovčani su izlaz iz ove situacije vidjeli na jedini mogući način. Mlečane ne mogu razuvjeriti u suprotno, idemo se onda od njih i fizički odvojiti.

Nakon Morejskog rata (1684.-1699.) u koji se uključila i Austrija, a koji je završio turskim porazom i mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Mlečani su dobili značajna teritorijalna prošitenja u Dalmaciji.

Da bi razumjeli kako je Neum završio u Bosni i Hercegovini, treba pročitati sljedeće retke. Mletačka Republika je iskoristila trenutnu slabost Turaka i jurnula osvajati Dalmaciju sve do Mostara, a prvi put i Popovo polje i Trebinje u zaleđu Dubrovačke Republike. Tako su spojili svoj teritorij s već osvojenom Bokom Kotorskom, čime su Dubrovnik i njegovu trgovinu odsjekli od Turske.

Ovdje nastupa lukava diplomacija koju je Dubrovačka Republika imala kao jedini neiscrpan resurs. Dubrovčani su pošto-poto željeli otkloniti opasnost da ih Mleci potpuno okruže i odvoje od zaleđa. Kako rat u Dubrovniku nikad nije bio opcija, mogli su odabrati; pripasti Turcima ili zadržati neutralnost, ali Turskoj pokloniti dio teritorija. Priklonili su se tad jednoj logičnoj odluci.

Dubrovnik tada zahtijeva da njegov teritorij bude odvojen od teritorija Mletačke Republike – i na sjeveru i na jugu. Tako je na sjeveru Turska dobila izlaz na more u području između Neuma i Kleka, ali isto su dobili i na jugu, u Sutorini, odnosno preko Bokokotorskog zaljeva, u blizini Igala i Herceg Novog. Novim mirovnim sporazumom u Požarevcu 1718. godine, na kojeg su morali pristati i Mlečani, intervencijom Dubrovčana, morali su Turcima vratiti dubrovačko zaleđe, pa je njihov teritorij kod Kleka proširen. Turci su oba dobivena područja zadržali sve do Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1878. godine.

Austro-Ugarska 1908. godine Turskoj kao naknadu za aneksiju BiH plaća 2,5 milijuna turskih funta ili 54 milijuna austro-ugarskih kruna u zlatu, čime to područje i službeno postaje austrijsko.

Novo stoljeće donosi dva svjetska rata, a po okončanju Drugog, stvaraju se federacije država, gdje Neum postaje sastavni dio Socijalističke Republike BiH, dok sutorinski izlaz na more 1946. neformalnom zamjenom teritorija postaje dio Crne Gore.

Tri stoljeća kontinuiteta

Kako je u tom području živjelo stanovništvo istovjetno ostatku Dubrovačke Republike, isto se nije mijenjalo. Dakle, činjenica jest da tamo žive Hrvati. Svejedno, područje Neuma nikad nije bilo u hrvatskom posjedu, ni u habsburškoj Dalmaciji, ni mletačkoj Dalmaciji, ni u sastavu Narodne, a ni Socijalističke, pa samim tim ni moderne Republike Hrvatske.

Drugim riječima, Neum i izlaz na more za Bosnu i Hercegovinu star je koliko i odluka Dubrovčana da ga takvim učine. Tehnički gledano, odrekli su se kopnenog mosta da bi postali otok i tako imali slobodan protok roba i usluga. Tri stoljeća poslije potreban im je most da bi robe i usluge neometano putovale u Dubrovnik.

Tek sagledavajući činjenice u potrebama jednog vremena, možemo razumjeti potrebe ovog današnjeg, rekao je profesor Jurica Gašpar.

Morski.hr

U NERETVI RODILE KAMENICE!

Priča o uzgoju kamenica i mušula u neretvanskom priobalju

Objavljeno prije

U Neretvi se uzgajaju kamenice i mušule. Ne, nije šala. Ako ste mislili da kamenice mogu roditi samo u Malostonskom zaljevu, grdno ste se prevarili. Dokazuje to primjer braniteljske zadruge Sveti Ivan u općini Slivno, koja već desetak godina uspješno uzgaja kamenice i mušule nedaleko od otočića Osinja.

Oni su prvi koji su počeli s kamenicama u neretvanskom priobalju i dugo su godina bili jedini, no sada je dana još jedna koncesija pa su dobili susjeda u svom uzgojnom polju. Riječ je o površini od jednoga hektara, na kojem se godišnje ubere nekih petnaestak tona mušula i kamenica. Zanimljivost je to veća što se za dolinu Neretve vežu zemljoradnja, voćarstvo, mandarine, povrtlarstvo, dok uzgoj kamenica samo rijetkima može pasti na pamet.

Kamenice, Blace

A svega se dosjetio Mario Sršen, profesor tjelesnog odgoja, koji je svoju dugogodišnju ideju pretočio u djelo – kvalitetno uzgojno polje kamenica nedaleko od naselja Blace.
Na početku su ga čudno gledali. Pa gdje će kamenice u dolinu Neretve, zar nisu kamenice oko Stona? Ali on se nije dao smesti. Otkriva da je na ideju za uzgoj kamenica došao čitajući baš Slobodnu Dalmaciju, koja je tada donijela tekst o braniteljskoj zadruzi koja uzgaja školjke na Maslenici.

Velika papirologija

– Pa kad mogu oni zašto ne bismo i mi? – otkrio nam je Mario Sršen, ponosan na svoj projekt, koji bi se uskoro mogao i proširiti na površinu veću od jednoga hektara. Ali. Uvijek je kod nas prisutno jedno veliko Ali… reći će Mario, dok nam pokazuje hrpu papira koje je morao prikupiti da bi zaživjela koncesija za uzgoj kamenica kod otočića Osinja. Naime, županija im ne dopušta da prošire svoje uzgojno polje već se inzistira da idu na potpuno novi natječaj za koji opet moraju prikupiti hrpu dokumentacije koja košta, lokacijska dozvola, studija utjecaja na okoliš i još puno toga.
– To vam je više od dvadeset tisuća kuna same papirologije. Ne može se dobiti lokacijska dozvola bez idejnog projekta – kaže Mario, navodeći primjere gdje se puno lakše može doći do koncesije za uzgoj kamenica i mušula.

Kamenice, Blace

– Možete misliti koliko je Primorsko-goranska županija naprednija od naše Dubrovačko-neretvanske. Oni svima koji žele proširiti svoja uzgojna polja to bezuvjetno odobravaju samo ako podnesu zahtjev, ali to je kod nas nemoguće – govori nam Mario.

Stoga su tu malo zakočeni u proširenju proizvodnje, ali to ih previše ne zabrinjava. Na obali su napravili i jedan mali otpremni centar za školjke, koji je dobio sve dozvole za rad od Ministarstva poljoprivrede i uprave za veterinarstvo.

Školjke iz doline Neretve dobile su i svoj evidencijski broj, tako da se po njemu mogu pratiti od proizvođača do krajnjeg potrošača.
Godišnje plaćaju pet tisuća kuna za koncesiju. Više negoli njihove kolege iz Stona, koji plaćaju dvije tisuće kuna po hektaru. Stoga su malo ljuti, ali ne žale se.

Vade se po narudžbi

– Školjke se vade isključivo po narudžbi. Nije bilo nikakvih zagađenja niti onečišćenja. Uzgojno polje je manje pa je više hranjivih tvari za školjke koje brzo rastu – prepričava nam Mario.

Čim se izvade iz mora, školjke se pakiraju u vreće i otpremaju hladnjačom. Nema potrebe za purifikacijom i pročišćavanjem jer su zdrave i čiste – kazuje Mario.

Svaki je početak težak, pa tako i ovaj. Da bi kamenica završila na stolu, potrebno je puno rada i truda. Nakon što su dobili koncesiju trebalo se pobrinuti za mlađ školjaka, koju je Mario zajedno sa svojim kolegama sakupljao po okolnim stijenama i prenosio ih na pergolare. Sve se radilo ručno, kao u 19. stoljeću, bez ikakve mehanizacije, pa je stoga ovo ekološka proizvodnja kamenica i mušula u pravom smislu te riječi.

Svaka jedinka godišnje otpusti tri, četiri milijuna mlađi i tako je posao krenuo. Kad već imate kamenice, onda se one brzo razmnožavaju ali trebalo je osigurati matični stok, što je bio mukotrpan posao i tražio je puno truda i rada, otkriva Mario.

Kamenice

Kada se mlađ kamenice uhvati za pergolar, treba je razrjeđivati. Slično kao breskvu na grani da ne ostane sitna, prepričava nam dio proizvodnog procesa.

Veliki problem neretvanskim školjkarima stvaraju komarče, koje jedu mlađ kamenice i uništavaju stokove. Komarča udara u pergolar i tako sve kamenice istrese na dno te postaju hrana predatorima.

Za ovu bolest nema lijeka. Uzaludni su bili pokušaji da se školjkari odupru komarčama. Na pergolar su stavljali mreže (navuče se kao čarapa) koje štite kamenice, ali to se nije pokazalo kao dobro rješenje. Naime, rupice na mreži se začepe pa kamenica ne može dobivati dovoljnu količinu hranjivih tvari i ostane sitna.

– Za godinu dana dođe tek na pola svoje veličine – pojašnjava Mario, koji smatra da su se komarče u Jadranu namnožile jer imaju obilje hrane i može ih iskorijeniti samo predator – riba strijelka, koja je aktivna u toplijem dijelu godine, a budući da se komarče mrijeste zimi, teško im može nauditi. Tako bi strijelka jedino mogla čuvati uzgajališta kamenica.

“U uzgajalištu radimo i kupamo se”

Za dobru berbu kamenica potrebno je kvalitetno i čisto more. Braniteljska zadruga “Sveti Ivan” proizvede doslovno ručnim radom do petnaestak tona godišnje. Proizvodnja bi bila i veća kada bi se u posao uvela mehanizacija, ali to sve košta i u ovom trenutku za dodatne investicije nemaju novca. Na sredstva iz EU fondova se ne natječu jer su dobili koncesiju samo na deset godina, a to je prekratak rok da bi mogli povući europski novac. Ipak, ne žale se.

Mario kaže da je uzgoj kamenica njemu i još sedmorici branitelja iz općine Slivno zapravo rekreacija, kvalitetno utrošeno slobodno vrijeme, jer nitko od njih ne živi isključivo od kamenica. Zaposleni su ili se bave poljoprivredom, a ovo im je dodatni izvor prihoda.

– Umjesto da idemo po plažama, mi smo s kamenicama i mušulama. U uzgajalištu radimo i kupamo se. Spajamo ugodno i korisno – zaključio je Mario.

Piše: Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije