Ostanimo u kontaktu

PLOČE BOGATIJE ZA DOKTORA ZNANOSTI

Pločanin Petar Marević doktorirao nuklearnu fiziku u Parizu

Objavljeno prije

Iako mlađi uzrasti, posebice maturanti koji se konačno odlučuju za nastavak svog daljnjeg školovanja teško odlučuju za studij fizike, Pločanin Petar Marević s kojim smo vodili zanimljiv razgovor je u svojoj dvadesetsedmoj godini života, točno na svoj rođendan doktorirao nuklearnu fiziku na Sveučilištu Paris – Sud u Francuskoj, piše Rogotin.hr.

Naravno da nije bilo lako, ali vrijedi napomenuti da je put prema impresivnom uspjehu počeo upravo u pločanskim obrazovnim ustanovama, prvotno Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“, pa u srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića gdje je 2010. godine završio Opću gimnaziju.

Petar Marević

Akademski put je nastavio na istraživačkom studiju fizike na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje je 2015. godine diplomirao.

Petre kada je došla ljubav prema fizici i zašto baš ona, budući da ste bili nadareni i za druge predmete kroz srednjoškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje?

Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja bio sam zainteresiran i za prirodne i za društvene predmete, a u nekima sam se i natjecao. U osmome se razredu dogodilo da sam na državnom natjecanju iz fizike postigao dobar rezultat i to me motiviralo da nastavim dalje s fizikom i tijekom srednje škole. Imao sam dojam da su tu kriteriji uspjeha objektivni i jasni. To mi se svidjelo.

Koliki je upravo doprinos Srednje škole fra Andrije Kačića – Miošića u Pločama za tvoj sadašnji akademski uspjeh, što ti je u samoj školi dalo najviše poticaja, znanja i konačne ljubavi za fiziku kao znanost?

Najveću podršku imao sam od profesora fizike i razrednika, Martina Lukanovića. Budući da program fizike u općoj gimnaziji nije vrlo opširan, on je uložio značajan trud kako bi mi pomogao konkurirati učenicima iz najboljih matematičkih gimnazija. Tri puta dogurali smo do državnoga natjecanja. Moram napomenuti da sam već i u osnovnoj školi imao odličnog nastavnika fizike i mentora, Stjepana Rezića.

Fizika je poglavito za učenike apstraktna znanost prema kojoj učenici baš i nemaju preveliku empatiju, što je po tebi glavni problem i kako bi se to moglo riješiti, pogotovo u srednjim školama? Upravo su one smjernica za daljnje obrazovanje mladih.

Učenicima je potrebno pokazati širu sliku, objasniti gdje se sve fizika nalazi i zašto je važna i u njihovim životima. Nešto bi se o tome moglo naučiti iz različitih popularizacijskih predavanja koja su dostupna na internetu. Naravno, sasvim je razumno upitati se koliko je pošteno očekivati takav dodatan angažman od sustavno potplaćenih nastavnika.

Smatrate li da je predznanje brucoša fizike dovoljno dobro u početku te možete li nam malo kroz ovo pitanje povući usporedbu sa samim sobom?

Na istraživačkom se studiju fizika, kako kažu, uči „od nule“ pa veliko predznanje fizike – premda je sigurno korisno – zapravo i nije nužno. Dosta je bitnije svladati relevantne matematičke alate, a svim zainteresiranima bih savjetovao i da se upoznaju s računalnim programiranjem što ranije. Što se mene tiče, premda sam završio opću gimnaziju, nisam imao većih problema na prvoj godini fakulteta.

Kakav je koncept studija fizike na Sveučilištu u Zagrebu, koliko se kombinira eksperimentalna i teorijska fizika te je li bolonjski proces po vama na tom studiju dovoljno kvalitetan?

Studij istraživačke fizike jest integrirani preddiplomski i diplomski studij, što znači da se studira po principu 5+0 godina. Uđeš kao srednjoškolac, izađeš kao magistar fizike. Danas ne postoji odvojeni studij teorijske i eksperimentalne fizike, no odabirom izbornih predmeta i teme diplomskoga rada studenti se mogu sami usmjeriti. Smatram da je studij vrlo kvalitetan, studenti koji diplomiraju obično izađu vrlo dobro pripremljeni za početak karijere u znanosti ili u privatnom sektoru.

Petar Marević

Što vi više favorizirate, eksperimentalnu ili teorijsku fiziku i gdje je najbolja ravnoteža teorije i eksperimenta u fizici?

Ja se bavim teorijskom fizikom, no teorija i eksperiment su jednako važni i nerazdvojni. Teorija daje predviđanja koja ili objašnjavaju već izmjereni fenomen ili upućuju na neki koji još nije opažen, a česta su i istraživanja koja uključuju suradnju brojnih teoretičara i eksperimentalaca.

Koliko je po vama dobro organizirana mobilnost studenata na studiju fizike u Zagrebu i je li studenti dovoljno koriste tu prednost pri školovanju kao jedno dodatno iskustvo upoznavanjem drugih znanstvenih sveučilišta, ali i ustanova s kojima se susreću pri mobilnosti?

Studentima se tijekom studija pruža mogućnost odlaska na različite studentske razmjene i ljetne programe. Ja sam, recimo, većinu ljeta između četvrte i pete godine fakulteta proveo na ljetnoj školi njemačkog GSI instituta u blizini Darmstadta. Mislim da mnogi studenti iskorištavaju slične prilike, premda sigurno ima mjesta za napredak.

Vaš početni put na fakultetu do doktora znanosti, kada ste prvotno prepoznati na studiju fizike i kako ste se upravo odlučili na ovaj veliki korak u obrazovanju?

Na četvrtoj sam godini odlučio vidjeti kako znanstveno istraživanje izgleda iz prve ruke. Javio sam se grupi za teorijsku nuklearnu fiziku koja me je onda uključila u jedan od njihovih projekata. Meni se to svidjelo, a rezultati su bili dosta dobri i objavljeni su u relevantnom američkom časopisu.

Na temelju toga rada dobio sam i priznanje Fakultetskog vijeća. S grupom sam usko povezan i danas, a na njihovu sam preporuku dobio i priliku raditi doktorat u Francuskoj.

Petar Marević

Malo nam opišite taj proces do doktora znanosti, za one koji ne znaju, kako se postaje, i što ste do sad morali proći do tog akademskog obrazovnog momenta? Prvenstveno mislim, gdje ste se dodatno usavršavali i kakav je taj proces rada?

Obveze doktorskoga studenta drukčije su na različitim sveučilištima. Moj je doktorat bio gotovo isključivo istraživački orijentiran, a na proučavanju svoje teme radio sam tri godine na Institutu za nuklearnu fiziku u Orsayju pri Sveučilištu Paris-Sud. Ja sam teoretičar pa je taj rad, ugrubo, uključivao mnogo jednadžbi na papiru i potom mnogo računalnog programiranja. Tijekom doktorata imao sam priliku izložiti svoje rezultate na brojnim konferencijama, u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, SAD-u. Ti su rezultati dio doktorske disertacije koju sam napisao i obranio pred sedmeročlanim međunarodnim povjerenstvom.

Pokušajte nam malo stručnije objasniti o čemu se radi u doktoratu?

Atomske jezgre iznimno su maleni i gusti objekti, sastavljeni od protona i neutrona. U jednostavnoj se slici one zapravo mogu zamisliti kao vrlo sitne i homogene kapljice tekućine. Međutim, u nekim slučajevima ova slika više ne vrijedi jer dolazi do stvaranja nakupina, takozvanih „grozdova“ sastavljenih od dva protona i dva neutrona. Stvaranje grozdova u jezgrama još nije do kraja istraženo, a važno je iz više razloga. Primjerice, ovaj je fenomen odgovoran za formiranje različitih egzotičnih struktura, poput jezgara oblika kruške ili izduženog lanca. Osim toga, upravo jedna grozdasta struktura omogućila je stvaranje velikih količina ugljika u zvijezdama, što onda ima bitne posljedice za nastanak organskog života na Zemlji. U okviru moga doktorata razvijen je jedan teorijski model koji je potom primijenjen baš u istraživanju stvaranja grozdova u atomskim jezgrama.

Petar Marević

Koje su vam najveće suradnje i na kojem ste principu radili s nekim od većih znanstvenih stručnjaka iz područja fizike u Hrvatskoj i Svijetu?

Najbitnija je suradnja između istraživača u Zagrebu i Orsayju, gdje sam bio svojevrsna spona među grupama. Nadalje, nedavno je objavljen članak koji je rezultat suradnje s eksperimentalnim grupama iz desetak različitih zemalja, a upravo radim na jednom istraživanju sa suradnicima iz Južnoafričke Republike. Osim toga, konferencije su bile izvrsna prilika za uspostavljanje kontakata s kolegama iz cijeloga svijeta koji onda mogu poslužiti kao polazišna točka nekim budućim suradnjama.

Petre za kraj razgovora, koji su vam planovi za budućnost?

Nakon Nove godine započet ću dvogodišnje poslijedoktorsko usavršavanje na američkom nacionalnom laboratoriju u Kaliforniji, u blizini San Francisca. Radit ću na proučavanju procesa fisije koji je, primjerice, važan pri proizvodnji nuklearne energije. Zasad planiram ostati u akademiji.

Razgovarao: Augustin Markota / Rogotin.hr

PROMETNO POVEZIVANJE KRAJNJEG JUGA

Autocesta do Dubrovnika bit će najskuplja u Hrvatskoj: Kilometar će koštati čak 193 milijuna kn

Procjenjuje se da će promet od Metkovića do Dubrovnika do 2030. porasti 6,2, a turistički 29 posto

Objavljeno prije

Foto: Milan Sabic/PIXSELL

Dubrovnik i krajnji jug krajem sljedeće godine trebali bi Pelješkim mostom napokon biti spojeni s ostatkom Hrvatske. Nekoliko mjeseci nakon otvaranja za promet mosta, koji će privremeno biti spojen na postojeće lokalne prometnice na Pelješcu, bit će gotove i pristupne ceste. A od 2029. do najjužnijeg hrvatskog grada trebala bi biti izgrađena i autocesta, navodi se u Prethodnoj studiji izvedivosti povezivanja južne Dalmacije, koja je nedavno dovršena i koju su za Hrvatske autoceste izradile tvrtke Trafficon iz Zagreba i Pro Urbe iz Budimpešte.

Investicija teška 9,1 mlrd. kuna

Ipak, od Metkovića do Dubrovnika i te 2029. ne bi se u cijelosti išlo autocestom jer se nova autocesta planira spojiti na pristupne ceste Pelješkom mostu, a koje se grade u profilu brzih cesta. Ukupno će se od čvora Metković do čvora Dubrovnik sagraditi 47 kilometara autoceste u punom profilu te još 12 km spojnih cesta. Procijenjena vrijednost investicije je čak 9,1 milijardu kuna, odnosno 1,2 mlrd. eura. To je čini najskupljom autocestom u Hrvatskoj – kilometar gradnje će koštati oko 26 mil. eura, odnosno oko 193 mil. kuna.

Foto: Milan Sabic/PIXSELL Radovi na izgradnji Pelješkog mosta

Za usporedbu, cesta DC403 kod Rijeke koja zasad slovi kao najskuplja u RH, a duga je 3 km, košta 152 mil. kn/km. Gradnja obiju tih prometnica skupa je zbog brojnih objekata na njima. Na autocesti prema Dubrovniku, u podsektoru 1 od čvora Metković do čvora Pelješac koji je dužine 18,4 km predviđena je gradnja mosta preko Neretve dugog čak 2960 metara, dok je Pelješki mosta dug 2,4 km. U tom podsektoru gradit će se i tunel Ježevac dug 3005 metara.

Predviđena je gradnja i dva interregionalna čvora – Metković i Pelješac te još dva čvora – Opuzen i Duboka kao i izgradnja 5,5 km spojne ceste od čvora Pelješac do čvora Duboka. Procijenjena vrijednost gradnje podsektora 1 iznosi 3,95 mlrd. kuna. Podsektor 2, od čvora Rudine do čvora Osojnik, dug je 28,6 km, a investicija bi stajala 5,15 mlrd. kn. Na toj su trasi od važnijih objekata tunel Crvena greda dug 2370 m te vijadukt Dužani dug 725 m. I u ovom podsektoru predviđena su dva interregionalna čvora – Doli i Osojnik te tri čvora – Ston, Rudine i Slano. Spojna cesta od čvora Stona do čvora Doli bit će duga 6,6 km.

Prema prometnim modelima iz predstudije, lokalni promet na dionici od Metkovića do Dubrovnika do 2030. trebao bi porasti za 6,2%, a turistički za 29% u odnosu na promet iz 2019., a do 2040. 9,4%, odnosno 70,9%. Što se tiče plana aktivnosti za realizaciju ovog projekta, prvi korak je njegovo uvrštavanje u Program građenja i održavanja javnih cesta 2021.–2024.

Radovi bi počeli krajem 2024. i trajali do drugog kvartala 2029. U financiranju gradnje te najskuplje hrvatske autoceste računa se na EU fondove, odnosno europski instrument za oporavak od koronakrize Next Generation, prema kojem je Hrvatskoj pripalo 9,4 mlrd. eura. Jedan od glavnih hrvatskih argumenta za europska sredstva bio bi da je ta dionica dio buduće Jadransko– jonske autoceste.

Mapa Pelješkog mosta, autoputa i pristupnih cesta

No, kako doznajemo, moguća je i gradnja po koncesijskom modelu, sličnom onom na Istarskom ipsilonu ili na autocesti Zagreb – Macelj. Kreditno zaduženje nije opcija jer HAC, koji je ionako preopterećen dugovima, nema snage za tako veliko dodatno zaduženje.

Početak poslije Nove godine

– U HAC-u ima znanja i iskustva za realizaciju ovog projekta. S njime krećemo poslije Nove godine kad autocesta do Dubrovnika uđe u novi četverogodišnji Program građenja javnih cesta. Dionica je duga samo 47 km, no na njoj su brojni objekti zbog čega je njezina gradnja tako skupa – objašnjava predsjednik uprave HAC-a Boris Huzjan.

Dodaje da je trasa autoceste prema Dubrovniku na tragu prijašnjih projekata te da su na trasi predvidjeli i novi čvor – Rudine, koji je priprema za neku buduću fazu spajanja s autocestom koja bi se gradila na Jadransko–jonskom pravcu i zaobilazila bi Pelješki most, a kod čvora Osojnik spajalo bi se na autocestu koja bi išla kroz BiH prema Crnoj Gori.

– Veliki je izazov prihvatiti se tog posla. Autocesta financijski i po prometu nije opravdana, to se vidi i iz predstudije, no autoceste se grade da se digne gospodarstvo, da se smanji broj poginulih – govori Huzjan i dodaje da se na svakom čvoru se mogu otvarati gospodarske zone.

Unutar HDZ-a postojali su otpori gradnji autoceste prema Dubrovniku, prije svega iz splitske struje u kojoj navodno smatraju da je Dubrovnik već dobio dosta EU novca za Pelješki most, pristupne ceste i Zračnu luku Dubrovnik pa bi sad trebalo dati više sredstava za njihove projekte. No, prema svemu sudeći, autocesta prema Dubrovniku ipak će se graditi.

Piše Josip Bohutinski / Vecernji.hr

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama15 300×250
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije