Ostanimo u kontaktu

DANI OCA ANTE GABRIĆA

Održana biciklijada u čast oca Ante Gabrića

Objavljeno prije

U sklopu Dana oca Ante Gabrića danas je u organizaciji biciklističkih klubova Relax i Metković te Turističke zajednice grada Metković održana Biciklijada u čast o. Ante Gabrića.

Biciklisti su se okupili na Trgu kralja Tomislava odakle su krenuli kroz staru jezgru grada Metkovića prema crkvi sv. Ilije odakle su se spustili prema rodnoj kući oca Ante Gabrića, pa na Dubrovačku ulicu te su Zvonimorovom, Gundulićevom i Radićevom došli do Lučkog mosta odakle su napravili đir po lijevoj strani grada kroz Hebrangovu, Zrinskih i Frankopana, Alojzija Stepinca te Zagrebačkom ulicom gdje se posjetili Pastoralni centar oca Ante Gabrića, odakle su ulicom Put Narone te kneza Branimira, pa opet preko Lučkog mosta i Radićevom ponovno se vratili na Trg kralja Tomislava.

Biciklijada je nadahnuta poznatom fotografijom na kojoj otac Ante kroz blato nosi svoj bicikl kao i činjenicom da je svoja misionarska djela proveo uglavnom vozeći bicikl.

PRENOSIMO DIRLJIVO PISMO

Unuka nominirala 93-godišnju baku Ružu iz Gabela Polja za ”Hercegovku godine”

Objavljeno prije

Do sada su za nagradu “Hercegovka godine” nominirane četiri bake. To su baka Ilka Pandža iz Mostara koja ima 107 godina, baka Jela iz Širokog Brijega koja ima 106 godina, baka Zdravka Bubalo iz Trebižata koja ima 88 godina te najnovija prijava a odnosi se na 93-godišnju baku Ružu Dodig iz Gabela Polja.

Baku Ružu je za ovu nagradu nominirala unuka Daniela Žderić iz Metkovića uz dirljivo pismo. Pismo govori o onim stvarnim vrijednostima života koje nemaju cijenu, koliko je neka osoba bitna u našim životima, koliko griješimo upravo prema onima koji su nam najbliži srcu a oni nam iz neizmjerne ljubavi prema nama sve opraštaju, koliko će nam jednoga dana nedostajati ta osoba iza koje će ostati praznina koju se ne može nadomjestiti…

Pismo prenosimo u cijelosti:

“Da li ste u svom životu imali osobu koja vas je bezrezervno volila… baš ono pravo…
Koja vam je bez obzira šta napravili praštala…
Koja vas je neizmjerno ljubila…
Koja je plela džemper cijelu noć, pa stopirala 30 i nešto kilometara da vam ga sutra donese…
Koja vam je iz svojih usta davala…
Koja je uvijek baš uvijek imala vremena za vas… a vi niste…
Koja vas je mazila kad ste bili mali tako isto identično i kad ste narasli…
Da je vase propuste i greške blagoslivljala… nije vas sudila…
Da ste znali i galamit na nju a ona bi šutila i opet tješila, ljubila…
Da ste imali vrimena al ste ga potrošili na neke nebitne ljude a ona je i dalje čekala, spremna…
Da si joj bila bitnija od sebe same, dajuć sve sto je mogla dati a na sebi je krpila rupe…
Da je uvik rekla javi se kad dođeš doma, ne javiš se, a da te ne grdi…
Da vas svaki put isprati i maše…
Da je samo tražila, dođi bona da malo pričamo, ti obećaš, ne dođeš a ona i dalje čeka…
Da nikad nisi gladan, jer uvik ima kaše od jaja…
Da je volila ABC sir, dukat maslac, palenta puru, Podravka juhu, Petit Beurre keks s maslacem, ‘z bregov mlijeko i najviše kroasane…
Da si joj bila centar svijeta i ona tebi…
Da ti je bila i ćaća i mater, i baba i najbolji prijatelj… bespogovorno i bezrezervno…
Da li ste imali osobu da je disala za vas…
Čiji su poljupci i zagrljaji i sad melem na ranu…
Mogla bi satima pisat… u vječnost…
Kad sažimam tekst, kao da sam samog živog Isusa imala uza sebe.. .i hvalospjev ljubavi…
Ako niste imali nekoga ovakvog, onda niste imali ništa…
Gdje dođeš u bolnicu, oni je zavežu, moliš da dadnu vode ne daju… ne znaju oni koga su imali na postelji…
I sada, kad se ispunja neko vrime, neki sumorni i teški dani dolaze…
I gledam te oči umorne, i milujem te obraze, gledam te najdraže ruke, i tu bespomoćnost, gdje po malo svakim danom sve bliže je nečem nama još nepoznatom…
Gdje mi još one sočne milostive poljupce dadne…
Gdje me za ruku drži i zaspne…
A znam da živi malo manje od stoljeća, i da je umorna od svega… a ja ponizno u srcu kažem hvala ti Isuse, hvala ti Marijo, hvala ti Gospodine, sve jokere sam ispucala, i sebično je još držim za ruku da ne ode…
Ako niste imali nekog takvog nećete nikada znati da se srce raspukne, a duša polomi ko staklo, da bol razdire prsa, a ti si tako nemoćan… jer ne možeš joj pomoći, ne možeš za nju hodati, ne možeš za nju sjediti, niti joj vise želje za neka mjesta ispunjati…
Više neće biti ništa kao prije..
Ništa…ništa…
Al će živit vječno sjećanje na te dane i zahvalnost Bogu da je usprkos svemu još uvijek živa.

baka Ruža Dodig 1927. god.
ŽENA MAJKA KRALJICA”

Piše: Đaka city

Nastavi čitati
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije