Ostanimo u kontaktu

FIZIKALNA TERAPIJA U DZ METKOVIĆ

Glas roditelja djeteta s motoričkim poteškoćama

Objavljeno prije

bebi masaza

U priči o problemu ukidanja fizikalne terapije u Domu zdravlja Metković čuli smo mišljenja djelatnika DZ, političara, dožupanice, a gdje je onaj najbitniji? Gdje je glas roditelja čijemu je djetetu uskraćena terapija?

Evo ga, donosimo priču anonimnog roditelja čije je dijete do lipnja prošle godine bilo na fizikalnoj terapiji, no onda je preko noći ukinuta bez razumnog objašnjenja. Pokucate na vrata i kažu vam toga više nema kod nas. U ime roditelja čija djeca ispaštaju zbog nedostatka terapije otac  jednog dječaka s motoričkim poteškoćama  nam otkriva što terapija  znači njegovom djetetu.

– Mi svi, roditelji djece s posebnim potrebama, plaćamo te liječnike, određen novac iz naših plaća se odvaja za njihove plaće i oni nam trebaju biti na usluzi, a ne na teretu. Svi doktori ukljućeni u rad s tom posebnom djecom – neuropedijatari, pulmolozi, kardiokiruzi, reumatolozi pa do svih stručnjaka i specijalizacija ovisno o dijagnozi, svi oni sugeriraju neprestanu fizikalnu terapiju za bilo koje neurooštećenje, teži lom, povredu, reumatsko oboljenje, cerebralnu paralizu itd… Svi se mi nađemo u jako nezgodnoj situaciji, kada s uputnicom od fizijatra, najčešće dr. Jukice ili dr. Škode, dođemo do našeg DZ gdje očekujemo ambulantnu fizikalnu terapiju. Nakon toplica, nakon svega, rad i kontinuitet treba nastaviti a umjesto rada i terapija dobijemo hladan tuš – toga nema od lipnja prošle godine. No i tada smo bili u nezgodnoj situaciji jer takva djeca zahtjevaju mnoge terapije i kada bi zamolili da nam izađu u susret i da dolazimo 1-2x tjedno ili da ne dolazimo, naprimjer, u poslijepodnevnim satima ljeti, da se uskladi s vrtićem i školom, da se napravi raspored, nismo naišli na susretljivost. Ako se organizira neki prosvjed, može se vidjeti koliko tu zapravo roditelja ima, o koliko se djece radi.
Nikada nisam posumnjao u stručnost fizioterapeutkinja koje su radile s mojim djetetom, one su voljele raditi s njim, a i drugom djecom s kojom su radile pa ne razumijem zašto se prekinulo? Smješno je da se odgovorni pozivaju kako nemaju adekvatan prostor za rad s djecom kad svi možemo provjeriti da na jednim od vrata na odjelu fizikalne u DZ piše SOBA ZA DJECU koju su oni, kako čujem, u međuvremenu pretvorili u garderobu. A kada pričamo o tečajevima, o Bobathu, ili Vojti, postoje vježbe koje ne uključuju Bobath. Elementarne edukacije koje imaju svi fizioterapeuti na odjelu (s tim da muški izrazito odbijaju raditi s djecom) su do lipnja bile dovoljne! Što se promjenilo? Što se tiče odgovornosti na koju se doktorica Galov poziva, ne razumijem, čega se ona boji da može poći po zlu,  ne vjerujem da joj je ijedan roditelj do sada prigovorio? Pa siguran sam da niti u jednom nalazu od djecjih fizijatara iz Splita ili Dubrovnika ne stoji da se mora vjezbati po Bobathu! No, ona je sama sebi rekla mi to ne možemo, ili nećemo, a ja to kao roditelj ne priznajem. Tako se ne može postupati. Pa i u drugim bolnicama nemaju svi fizioterapeuti  te napredne tečajeve po Bobathu ili Vojti, pa također rade s djecom svih uzrasta. Oni nisu nužni, a poželjni jesu. Pridržavajući se svih pravila fizikalne terapije koju su dobili kroz obrazovanje na fakultetima, ne mogu biti nestručni. Uostalom, zašto je sve spalo na samo dvije fizioterapeutkinje? Koliko je njih na odjelu, tko je njima ostalima od početka dao pravo da se ograde od fizikalne terapije s djecom? Imaju li njih dvije veći stupanj obrazovanja ili su oni odmah u početku rekli neću i priča je stala. Kako oni nemaju kad i gdje? Neka onda pronađu nekog da im organizira odjel, cjeli DZ u konačnici. Ipak, svi se mi roditelji slažemo da je bolja  bilo kakva terapija od nikakve.
Evo moj sin je išao dva puta po tri tjedna, iako je doktorica pisala da on treba manje vježbi tjedno duže vrijeme, no organizacijski i kako li već je “nemoguće” pa je stavljeno sve u što kraći rok. Treba shvatiti da ta djeca trebaju kontinutet. Ali na shvaćanju svi na odjelu zakazuju, pa nije čudno da jedan turnus terapija traje 30 min dok drugi turnus traje 45 min. Treba određeno vrijeme da se vidi napredak kod djece sa bilo kakvim poteškoćama. Metković ima privatnu fizikalnu terapiju na visokom nivou i  želim pohvaliti te privatnike jer mnogi od nas ponekad ne mogu platiti odmah, stoga oni izađu u susret, pričekaju, korigiraju cijenu, pronađu odgovaraće termine itd… Njima ova terapija u DZ ne bi uzela kruh iz usta jer bi mi vjerojatno nastavili voditi djecu i privatno, jer drugačije kada dijete ima 2 ili 5 terapija mjesečno.
Govoreći o krivcu zašto se mjesecima čeka rješenje ne možemo pokazati prstom ni na koga jer svi su nadležni zakazali u tom nekom, barem ljudskom pogledu. Više od pola godine djeca su bez terapije. Bez obzira na politiku koju neki nameću, jer trebalo bi politiku ovdje staviti sa strane, ovo se treba riješiti što prije. U najmanju ruku, neka se nastave terapije kakve su bile do lipnja prošle godine,a s vremenom fizioterapeuti neka se pošalju na dodatne tečajeve jer će njihovo novo znanje koristiti djeci. Svaki bi roditelj svom djetetu želio priuštiti najbolje, ali ljudi teško govore o svojoj financijskoj situaciji, nema svatko mogućnosti priuštiti privatnu terapiju djetetu, treba pogotovo misliti na takve roditelje.
Svi smo mi roditelji djece s poteškoćama posebno osjetljivi na njih. Nitko tko to nije prošao ne može znati što mi proživljavamo gledajući našu djecu. Nakon svih maltletiranja po bolnicama, igala, perfuzora, raspiratora, ekg-ova, eeg-ova, bockanja, kontrola, gipseva, bdjenja uz krevetice, inhalatora, konvulzija, ma mogu nabrajati do jutra… osjećaja kad ne znate što će biti, kako dalje, gdje naći snagu za boriti se! 100000 pitanja o tome kako naprijed. Osjećaj punine kada vidite da mu je fizikalna pomogla da napravi jedan korak – JEDAN JEDINI KORAK nakon godine vježbe,  okret nakon 6 mjeseci,  i onda dođete u Dom zdravlja, instituciju koja je po svim pravilima dužna da ti pruži određenu skrb za to dijete i naiđeš na birokratsku glupost, nezainteresiranost, neorganiziranost, neempatičnost, a ne možeš ništa! Gledaš u to dijete, tog malog borca, anđela, koji je preživio sve, postao čudo medicine, mali ili velik, muško ili žensko izborio se ili se još bori s nekom zloćudnom ili urođenom bolesti, živi pametnije i razboritije nego neki odrasli potpuno zdravi, s puno više empatije, odgovornosti od nekih i pitaš se imali smisla boriti se! Ima! Svaki minut, sat, dan – jer takvi borci, ti mali posebni anđeli zaslužuju sve! Mislite da mene u cijeloj priči zanima politika? Ma nimalo, dajte mi djetetu fizikalnu terapiju da bi lakše svladalo drugi korak – DRUGI KORAK .

ZAVRŠENO ASFALTIRANJE VIDA

Završetak radova na uređenju prometnica u Vidu gradonačelnik Milan prokomentirao: ‘Obećano – ispunjeno!’

Objavljeno prije

U utorak, 4. lipnja, završeni su radovi na uređenju prometnica u prigradskom naselju Vid, vrijedni gotovo pola milijuna kuna.

Završetak radova gradonačelnik Dalibor Milan je prokomentirao:

– Gotovi su radovi na pojačanom održavanju cesta u naselju Vid. U Ulicama Hrvatskih mučenika, Strana i Gradina izvršili smo pripremne radove, proširili i rekonstruirali asfaltni sloj ceste, sveukupno u dužini od otprilike 700 metara.
Vrijednost radova iznosi oko 450.000,00 kuna s PDV-om i prvo je veće ulaganje u ceste u Vidu nakon niza godina i lažnih obećanja.
Obećano – ispunjeno, – rekao je Milan putem svoje fb stranice.

Nastavi čitati
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije