Ostanimo u kontaktu

BLAGDAN SV. ANTE

DVD Metković osigurava cisternu s pitkom vodom tijekom hodočašća

Objavljeno prije

POGREBNA HOMILIJA O OCU ANTI GABRIĆU I ZAVRŠNO PISMO

Danas se navršavaju 32 godine od smrti našeg najpoznatijeg misionara oca Ante Gabrića

Objavljeno prije

Danas, 20. listopada se navršavaju 32 godine od smrti našeg najpoznatijeg misionara oca Ante Gabrića, koji je svoj život posvetio nesebičnom pomaganju drugima u dalekoj Kalkuti. Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačeći satima i satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama

Tim povodom donosimo zanimljivo štivo objavljeno o našemu ocu Anti, Pogrebnu homiliju o ocu Anti Gabriću i Završno pismo.

DEVETNICA SLUGI BOŽJEMU O. ANTI GABRIĆU – početak 11-og u mjesecu
9. DEVETI DAN – Devetnica slugi Božjemu o. Anti Gabriću

Iz knjige Životni put jednog misionara ( Juraj Gusić, DI )

Pogrebna homilija o ocu Anti Gabriću

Održano u Kolegiju Sv. Franje Ksavera u Kalkuti, 21. 10. 1988.

Došao sam baciti oganj na zemlju, pa što hoću nego da plane!« (Lk 12, 49)

Dragi moji prijatelji!

Gorući oganj bio je u srcu ovog čovjeka čiji su smrtni ostaci pred nama, a to je bio upravo onaj oganj što ga je naš Gospodin Isus došao donijeti na zemlju.
I upravo taj oganj konačno ga je potpuno istrošio, ali ne prije nego je on sam zapalio oganj vjere u srcu mnogih ljudi.
Teške tjelesne slabosti očito su potkopale njegovo zdravlje sve više i više. No njega ništa nije moglo zaustaviti. On je bio poput čovjeka koga goni nezaustavni.
Žar, revnost koju ništa ne može nadvladati.

Kroz posljednja tri dana otac Gabrić je teško trpio od želučanih teškoća — koje ga ipak nisu spriječile da daje duhovne vježbe u selu — ženama koje su se sabrale u Maria Palli. U srijedu u noći slabo se osjećao, i to tako da je zvao svoga pomoćnika, oca Silvesta Ksavera i zamolio ga za bolesničko pomazanje.
Otac Silvester bio je potresen njegovom pobožnošću kojom je primio posljednje sakramente, čvrsto držeći obima rukama svoje raspelo.
Kada je završen obred, on je uzeo ruke oca Silvestra u svoje ruke i rekao: »Oče, Isus me zove, došlo je vrijeme!«
Tada je otac Silvester odlučio da ga dopremi u Kalkutu i pokuša spasiti mu život.
No otac Gabrić umro je na putu. Na njegovim prsima visio je veliki stari križ što ga je on kroz sve te godine nosio ispod svoje odjeće.
Ako postoji ijedna riječ koja može označiti oca Gabrića kao misionara, mislim da je to ova riječ:

»Predanost!« Danju i noću on je živio za ispunjenje toga jedinog smisla: Ustanova Božjeg kraljevstva u dušama što više ljudi.
On je želio da oni koje je on nazivao »naša braća u vjeri« budu, po mogućnosti, potpuni kršćani i radi toga on nije kolebao da im u punini predstavi Kristov ideal i u njegovim strožim vidovima.
On nikada nije pokušao da ukloni križ iz kršćanskog života!

Da, on je bio duhovno zahtjevan, i to još više, kako ja mislim, za vrijeme svojih posljednjih godina. A milost je odgovorila njegovoj vjeri: župa Basanti postala je veoma plodno polje za zvanja, a Maria Palli je kršćanska zajednica koja je danas veoma snažna u duhovnom životu.
No otac Gabrić nije ograničio svoje napore na izgradnju duhovnih zajednica.
Nikakva ljudska potreba nije ga ostavila ravnodušnim. On je postigao da su se Kristove riječi obistinile u njegovu životu:
On je donosio olakšanje bolesnima i nemoćnima, on je pomagao siromasima na sve moguće načine da grade kuće, da se prehranjuju, da oblače i odgajaju svoju djecu, da nađu nekakav posao ili što drugo. On je organizirao izgradnju seoskih putova i mostova, kopanje bunara i što više, u posljednje vrijeme on je molio Majku Tereziju da namjesti ambulantu, a društvo Batanagar da otvori trgovinu u Maria Palli. Ta trgovačka radnja omogućava službe i obučavanje za mnoge mlade ljude.
Kako često smo ga vidjeli — i u ljetnoj žegi — kako vodi siromašnu djecu liječnicima u Kalkutu, kako sam ide u lučka skladišta da dobije hranu, kako stupa u vezu sa socijalnim centrima da dobije pomoć u vremenima krize, kako trči iz jednog ureda u drugi da obavi nužne korake za dobrobit naroda.
Njegov izvanredni dar su-osjećajnosti, njegova očita iskrenost i odanost, dubina njegove suosjećajnosti i dobrote konačno su nadvladale sve protivnosti.
On je znao ganuti i osvojiti srca kao što rijetko tko od ljudi može.
Druga izrazita oznaka njegova značaja bila je uvijek ižarujuća vedrina i optimizam, radost koja kao da se izlijevala iz njegova srca i onda kada je trpio ili kada je bio suočen s razočaranjima i iskušenjima.

Sama njegova prisutnost svuda je donosila radost. Za to ima samo jedno objašnjenje:
On je bio Božji čovjek, čovjek vjere, stalno sjedinjen s Bogom, provodeći duge sate sam sa svojim Bogom, što više i noću, može biti najviše po ponoći!
A bio je on i čovjek koji je obavljao pokoru i postio kao što malo njih čini dan danas.
To je konačno izvor tako velike snage, tako mnogo dobrote, tako mnogo radosti.
Sve je to došlo od Boga!

Kada čovjek razmišlja o ocu Gabriću, o onome što je on bio medu nama, čovjek se ne može oteti osjećaju strahopoštovanja što ga ispunja.
Da, mi u njemu osjećamo Božju blizinu. Ne spada na nas da unaprijed pravimo sud Crkve u stvarima koje se odnose na svetost, ali postoji jedna stvar koju svatko od nas poznaje u dubini srca.
Mi to znamo, jer — iz dana u dan — mi smo bili sposobni da to osobno svjedočimo i da se divimo onome što smo vidjeli.
U ovom čovjeku koga je smrt upravo ugrabila od nas postojali su izvanredni znaci istinske svetosti!

I za to mi danas slavimo Boga, mi mu se zahvaljujemo, mi se radujemo da smo bili u mogućnosti da živimo s takvim čovjekom, da smo bili blagoslovljeni prizorom svjetlosti koju je on nosio u Njemu, istinskom svjetlu Kristovom!
Amen.

Ch. Mignon, Dl

Završno pismo

Umro je!
Danas 20. listopada 32. je godišnjica smrti našeg sluge Božjeg oca Ante Gabrića.
On, hrvatski misionar, zasigurno je najsjajnija zvijezda koja se javila na misionarskom obzorju 24. Parganasa, pokrajini u Zapadnoj Bengaliji. Doslovno je izgorio darivajući se u službi Boga i potrebitoj braći i sestrama.

Uza sav golem rad u njegovoj zadnjoj misijskoj postaji Marijapoli, koja danas obuhvaća više od 45 sela, pronalazio je vremena da između jednog i drugog pohoda svojim selima, bilo vozeći se čamcem rijekom Ganges, bilo pak po seoskim kapelicama svojim prijateljima i dobročiniteljima misija napiše makar nekoliko riječi zahvale.
Sva pisma i članci kamenčići su u mozaiku njegova misionarskog djelovanja. Oni nam daju vjernu sliku o njemu kao čovjeku, kršćaninu, svećeniku, redovniku i misionaru.
Iz svih njegovih članaka i pisama izbija silna ljubav prema Isusu Kristu, prema Euharistiji, prema Blaženoj Djevici Mariji i neograničeno pouzdanje u Božju dobrotu i providnost.
Izbija neuništiv optimizam, pa čak i onda kada bi možda netko drugi klonuo pred teškoćama i zaprekama. Koliko je osvojio srca Bengalaca, najočitije se pokazalo upravo prigodom njegove smrti. Kad su ga mrtvog vratili iz Kalkute u Maria Polli, da bi ga po njegovoj vlastitoj želji s bočicom Jadranskog mora i šakom neretvanske zemlje iz Metkovića pokopali, katolici, hindusi i muslimani dočekali su njegov lijes i obasuli ga cvijećem.

Svi su oni osjećali da su izgubili učitelja, prijatelja, dobročinitelja, vođu i oca, čije je srce uvijek bilo otvoreno svima i svakome u svako doba dana i noći.
Tom svojom dobrotom on je za Isusa osvajao mnoga srca. Bio je vjerna slika dobroga pastira koji je svoj život velikodušno trošio i žrtvovao za duše.
Trošio se, istrošio i pao kao junak na bojnome polju.

Krasno je svjedočanstvo o njemu dala Majka Terezija, kad je od svojih sestara iz Kalkute dočula da je umro. Evo njezinih riječi!
»Sestre su mi javile da je umro otac Gabrić. On je sigurno u nebu. Toliko je ljubio Isusa. Sve je činio za Isusa. Sva misao i sve želje srca bile su samo za Isusa.“
Neka nas Antina pisma, napisana njegovom rukom i srcem, potaknu na djela ljubavi i milosrđa.
Time ćemo nastaviti njegovo djelo.

Neka nam i dalje govori preko njih. Neka ponovno zapali naša srca za Isusa Krista i za Njegovo kraljevstvo.
Učimo preko o. Ante ljubiti poniznost, poslušnost i siromaštvo – ono što nam najviše nedostaje u svakodnevnom životu.
Ako Bog da i ako je Božja volja, ponovo svakog 20. u mjesecu krenimo s novim pismima, mislima i molitvama.
Molimo za njega. Molimo se njemu i za postupak proglašenja blaženim, da se po Božjoj volji sve i ostvari.
Zavrijedio je da bude svjetiljka postavljena na oltar, koju će Crkva zapaliti da vječno gori i svijetli nama na poticaj.

Oče Ante za nas moli!

Zahvaljujemo svakom od vas na zajedničkoj molitvi i darovima Antinim misijama!

Svako vam dobro i Božji blagoslov!!

Nastavi čitati
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije