Ostanimo u kontaktu

VELIKA GOSPA

Danas slavimo blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije

Objavljeno prije

Danas slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu koja posebnom milošću svemogućega Boga nije okusila trulež smrti, nego je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas.

Posljednje godine na zemlji – one koji su prošle od Duhova do Uznesenja – ostale su obavijene maglom toliko gustom da ih gotovo nije bilo moguće vidjeti pogledom, a još manje do njih prodrijeti. Pismo šuti, i Predaja nam donosi samo daleke i nesigurne odjeke. Njezino postojanje prolazilo je u radu i šutnji: kao skriveni izvor koji daje aromu cvjetovima i svježinu voću. Hortus conclusus, fons signatus (Ct,4,12), naziva je liturgija riječima Svetoga pisma: vrt zatvoren, izvor opečaćen. Održavala je vode živima, potok koji se spušta s Libanona (Ibid., 15). Kao kada je zajedno s Isusom prošla neopažena, bdijući za Crkvu u njezinim počecima. Jasno je da je, bez ikakve sumnje, Marija živjela sa sv. Ivanom, jer je bila povjerena njegovoj sinovskoj brizi. I u godinama koje su slijedile nakon Pedesetnice uglavnom je boravila u Jeruzalemu. Tamo se stalno nalazila blizu sv. Petra. U vrijeme putovanja sv. Pavla, uoči Jeruzalemskoga sabora oko godine 50. (cfr. Dj, 15, 1-34), ljubljeni je učenik među stupovima Crkve (Gal 2,9). Ako je Marija još uz njega, morala je imati oko 70 godina, kako potvrđuje predaja: u dobi koje Sveto pismo smatra zrelošću ljudskoga života (Psalam 89,10).

Ali Marijino je mjesto na Nebu, gdje ju je njezin Sin očekivao. Jednoga dana koji je za nas nepoznat, Isus ju je poveo u nebesku slavu. Kada je objavio dogmu o Marijinu Uznesenju, 1950., papa Pio XII. nije želio objasniti je li Djevica umrla i uskrsnula odmah ili je išla izravno u nebo i nije umrla. Trenutno, kao u prvim stoljećima Crkve, najveći dio teologa misli da je Marija umrla, ali jednako kao i Krist – njezina smrt nije bila danak grijeha – bila je bezgrešna! – nego da bi se posve poistovjetila s Isusom. Od 6. stoljeća na Istoku se slavi blagdan Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti. Ostavila je zemlju, kako tvrde sveci, prevezena ljubavlju. Apostoli, osim Jakova Starijega, koji je već bio mučenik, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedroga popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob.

Oci i pisci Svetoga pisma su, prije svega od 4. i 5. stoljeća upućivali na pojedinosti o Usnuću i Uznesenju Djevice utemeljenom na predaji koja je nastala u 2. stoljeću. Prema toj predaji, kada je Marija bila blizu napuštanja ovoga svijeta, svi apostoli osim Jakova Starijeg, koji je pretrpio mučeništvo, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedrog popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob. Nakon nekoliko dana, kada je došao, Toma je želio vidjeti Djevičino tijelo, ali našli su prazan grob i čuli nebesku glazbu. Ono što je posve sigurno jest da Djevica Marija, posebnom milošću svemogućega Boga, nije okusila trulež smrti, nego da je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i da je Marija bila uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas. To u dogmi navodi papa Pio XII.

Unatoč šutnji Pisma, jedno poglavlje Apokalipse navodi taj slavni Gospin kraj. Jedan veliki znak pojavljuje se na nebu: Žena odjevena Suncem, Mjesec joj pod nogama, a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda (Ap 12,1). Crkveno učiteljstvo vidi u tom prizoru ne samo opis posljednjega trijumfa Crkve nego i opis Marijine pobjede smrti. Izgleda kao da je učenik koji se brinuo za Mariju dok nije otišla na Nebo želio ostaviti stalno prisutnu – na samozatajan i šutljiv način – tu činjenicu, a kršćanski puk je to, nadahnut Duhom Svetim, prepoznao i častio i od prvih stoljeća. I mi, koje pokreće liturgija u Misi bdjenja uoči ovoga blagdana, zazivamo Našu Gospu ovim riječima: gloriosa dicta sunt de te, Maria, quæ hodie exaltata es super choros angelorum. Blagoslovljena si ti, Marijo, jer si danas uznesena nad sve zborove anđela zajedno s Kristom i postigla vječnu pobjedu.

Tekst/foto: bitno.net

OVAJ ĆE ŽIVOTNI PENAL TEŠKO OBRANITI

Samohrani otac sa šestero djece od koji su dvoje s invaliditetom ostaje bez krova nad glavom, pomozimo mu

Objavljeno prije

Foto: Denis Jerković/Hanza Media

Sjećam se Regana još iz doba dok je branio za Neretvanac. Počinjali smo nekako u isto vrijeme, u prvoj polovici devedesetih, on kao mladi nogometni vratar na početku karijere, ja kao dopisnik ‘Slobodne’ iz Sućurca, piše Marko Bilić za Slobodnu Dalmaciju.

Čuvao je mrežu čak jedanaest klubova, što dalmatinskih, što hercegovačkih, ali mu je baš moj Sućurac ostao urezan u pamćenje.

– Debitirao sam u Kaštel Sućurcu, protiv Jadrana, prvi put branio za seniore. Ušao sam u igru drugo poluvrijeme kod rezultata 1:1, završilo je 2:2. Gol mi je zabio stoper domaćih Nikša Boljat, glavom, bila mi je to prva utakmica, nikad nisam zaboravio.

Drugu sućuračku uspomenu pogotovo neće zaboraviti.

– Ono kad nas je struja drmnila ispod tuševa, čudo je da nitko nije teže nastradao. Pokušao sam pomoći jednom momku što se grčio na podu svlačionice, i mene je dobro streslo.

Prošlo je otada nekih 25 godina, a ja, evo, opet pišem o Reganu. Prošlo je vremena, stigle nas godine, ali su nam se životne staze opet spojile. Dvadeset pet godina poslije. Ovaj put na njegovom terenu, u Opuzenu. I nije dobro. Opet nije dobro. Kao da su nam crne uspomene suđene.

Regan je danas čovjek koji treba pomoć. Svih nas. Čovjek čija će vas životna ispovijest dirnuti, natopiti vam oči. Ovaj životni penal teško će obraniti.

Roland Sršen, naš Regan, koji je nadimak dobio po američkom predsjedniku, bivši nogometaš i hrvatski branitelj, danas je samohrani otac šestero djece. Supruga Andreja preminula je iznenada prije četiri mjeseca i na ovom svijetu “ostavila” Regana sa šestero djece. Od kojih su dva sina s invaliditetom, jedan u kolicima. Svi zbijeni u jedva pedesetak kvadrata opuzenskog stana koji nije njihov i iz kojega, da sudbina bude još gora, a teško da može biti gora pomislit ćete, sudskom odlukom moraju iseliti.

On, Regan, i šestero djece, dva sina invalida, jedan u kolicima, moraju na ulicu. On, Regan, Paulo (19), Lucija (17), Ivan (14), Duje (14), Nina (12) i najmlađi Luka (6). Nemaju gdje.

– Da vam kažem pošteno, još nisam ni svjestan ove situacije. Ali, moram biti jak, zbog dice, zbog njih šestero, moram misliti na njih. Oni su mi sve. Dogodilo se to šta se dogodilo, život ide dalje… Moram dalje.

I prije smrti supruge i majke život je Sršenove držao na kušnji. Falilo je i kuna i kvadrata, samo vedrog duha nije. To ih je i održalo. Njih osmero skučenih u jednosobnom stanu.

– A šta da vam kažem – prigušenim basom kroz zube cijedi Regan, pogleda zarinutog u dubinu kuhinjskog stola pred nama, i nastavlja:

– Krpili smo se nekako. Petero dice u toj jedinoj sobi, a najmlađi samnom i suprugom na kauču u dnevnom boravku. Snalazili smo se nekako, mučili…

Balun mu nije donio pare, ali jest nešto puno važnije, prijatelje, ljude.

– Ma, kakve pare… Dotukla me bolest djece prijatelju, jedan sin tri operacije glave, drugi dvije. Proša san sve moguće bolnice od Dubrovnika do Zagreba, iscidilo me totalno.

Ivan i Duje su blizanci, rodili su se dva i po mjeseca prije vremena.

– Dali su im deset posto izgleda da ostanu živi. Iz rodilišta u Dubrovniku helikopterom su hitno prebačeni u Split gdje su im obavljene dvije operacije hidrocefalusa. No, Duji su stavili krivu pumpicu, stvar se iskomplicirala pa smo ga prebacili u Zagreb, u bolnicu u Klaićevoj, tamo je treći put operiran. Preživio je, hvala Bogu, u kolicima je…

Bolne su Reganove uspomene. Priča pogleda zakucanog u stol za kojim sjedimo, nije lako prebirati po njima.

Nije im bilo lako ni prije, a sad je otišlo, kako se kaže, s lošeg na gore. Supruga Andreja je držala sva četiri kantuna kuće, ma kakva tri, brojna opuzenska obitelja tek se navikava na svakodnevni život bez majke koja je brinula o svima i svemu.
Starija kći Lucija odnedavno se u Dubrovniku školuje za kuharicu, u domu Sršenovih, još malo njihovom domu, ostala je samo dvanaestogodišnja Nina i njih petorica muških. Fali ženskih ruku. Nina je već, kažu, “mala žena”, život je prisilio na brzo odrastanje.

Ko kuva, pere, pitam.

– Svi! – viču uglas.

– I ćaća je naučija kuvat, dovikuje Paulo, najstariji sin.

Nasmijali smo se svi, hvala Bogu i Regan. Prvi njegov osmijeh danas.

– Prije bi samo sija za stol, nisan zna ni pofrigat jaje. Pokojna supruga je super kuhala, brinula o svemu unutar naša četiri zida. A nije joj bilo lako s nas pet muških. Sad i ja učim kuhati, imam prijatelja koji mi pomaže u tome, pokazuje mi šta i kako, evo sam naučio i gulaš spremiti.

I? Kako ide?

– Ide, ide! Evo neka kažu dica.

Jel ćaća dobro kuva, pitam ja opet.

– Je, je!

– Sila te goni – cijedi kroz zube Regan. Šta ću, moran.

Dobar dio tereta pao je i na leđa najstarijeg sina Paula. On radi u kafiću, a doma pomaže ocu koliko god zna, može i stigne. Ali i, primjećujem, pokušava dosjetkama i sitnim dobacivanjima i dobronamjernim podbadanjima sa strane podići atmosferu. Teška svakodnevica na njemu se teško može iščitati.

– I on je nogometaš, kao što sam i ja bio. Igrač Neretvanca na posudbi u Maestralu, tu u susjednom Krvavcu. Ali, nogometaš koji nema volju kakvu sam ja imao – grinta Regan, dok se Paulo sa strane šeretski smije.

Regan je dragovoljac Domovinskog rata. Hrvatski branitelj. Nije nam on to rekao, već prijatelj Zlatko Mustapić koji je jedan od pokretača humanitarne akcije “Izgradimo dom obitelji Sršen”. Dvije godine ratnog puta Regan nikada neće sam izvući iz rukava kao adut u traženju boljeg sutra za svoju obitelj.

‘SUDSKA ODLUKA JE ISPRAVNA’

– Od 1991. godine sam u policiji. Potom u Zboru narodne garde, u 126. brigadi Hrvatske vojske. Poslije su me gonili da idem dalje u vojnu školu, ali ja nisan tija, sport je bija jači.

Opuzenac je, Neretvanac je njegov klub.

– Bila je tada loša situacija ovdje u Neretvancu pa san iša branit’ po Hercegovini. U Ljubuški, Stolac, Čapljinu, Grude…

A u Hrvatskoj?

– Neretvanac, Neretva, Gusar iz Komina, Maestral, Metković, Zmaj Makarska i Imotski – u dahu sipa Roland, brže od Boltove startne reakcije na sto metara. Dočim se povede razgovor o nogometu odmah živne.

Regane, još samo na Pelješcu nisi branio?

– Ha, ha, nisam! Ali i dan danas imam pozive od klubova tamo – smije se.

Sve skupa?

– Dvadeset pet godina! Seniorskog staža…

I nakon svih tih godina sad mora – na ulicu. Stan u kojem su do sada živjeli, priznaje, nije njegov, sudska odluka je ispravna i očekivana. Ali, što sad? Kamo sa Sršenima, kamo sa šestero djece, kamo s Dujom u kolicima?

– Dobili smo opravdani nalog da moramo iseliti. Rok za iseljenje već je istekao, ali kako se dogodila ova tragedija sa suprugom još me ne diraju. Imaju razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazimo. Samo ne znam koliko još dugo…

Vrijeme curi, dok broji zadnje dane pod krovom obitelj Sršen očajnički traži rješenje.

DOBRI LJUDI

– Bio sam branitelj od početka. Očekivao sam neku pomoć. Ne tražim ja da mi to daju džabe, tija san otplaćivat, ali me nikad nitko nije zovnuo.

Razočaran?

– Ne znam šta bi vam reka. Očekiva san pomoć. Pisao sam da mi nekako pomognu da otkupim ovaj stan u kojem živimo, ali ništa. Nakon trinaest godina moram iseliti sa šestero dice…

Ali, ipak ima dobrih ljudi u njegovom životu. Spremnih pomoći. Joško Popović i Zlatko Mustapić, njegovi Opuzenci, digli su na noge dolinu Neretve, pokrenuli veliku humanitarnu akciju “Izgradimo dom obitelji Sršen”.

– Skupa igramo nogomet već sedamnaest godina, mi veterani. Svaki ponedjeljak i četvrtak, ljeti na umjetnoj travi, zimi u dvorani. Opuzen protiv Metkovića. Bude žestoko, dok je utakmica “na nož”. Iza nje je “treće poluvrijeme”, druženje i zafrkancija.

U akciju za izgradnju vašeg doma uključili su se ljudi iz cijele Neretve. Ne gleda se tko je odakle, tko je iz Opuzena, a tko iz Metkovića i Ploča, ili iz Hercegovine. Kad je nevolja u pitanju nema mjesta svakodnevnim susjedskim prepucavanjima, Dolina se ujedinila, svi vam žele pomoći u ovom kritičnom trenutku.

– Ma to je samo kroz sport, taj rivalitet. Imam ja jednaki broj prijatelja u Metkoviću i Pločama skoro kao i u mome Opuzenu. I sve su to velika prijateljstva.

Ipak se isplatilo igrat’ balun sve te godine. Dobili ste prijatelje za cijeli život…

-… to nitko ne more platit! Di god dođem po Dalmaciji svi me znaju.

IDEJA PLEMENITIH LJUDI

Kakav je osjećaj kad svi ti ljudi, pa i oni koji vas ne poznaju osobno, stanu uz vas? I poznate face poput Darija Srne i Zlatka Dalića, i oni “obični”. Kad svi osjećaju da trebate njihovu pomoć?

– Neopisivo je to. Sve te poruke koje sam primio u ova četiri mjeseca otkako nas je Andreja napustila, poruke prijatelja, klubova… Neopisivo. Pogotovo poznanstva koja sam stekao kroz sport, to je dokaz da si napravio nešto u životu.

A napraviti, valja, i novi dom. Ideja plemenitih ljudi je izgraditi Reganu i djeci malu obiteljsku kuću u Opuzenu.

– Bila bi na dvije etaže, šezdeset kvadrata u prizemlju i još toliko na katu. Dolje bi bila jedana soba za Duju u kolicima, ja ga sad mogu nositi, ali će mi za pet-deset godina to biti jako teško. Dao Bog da se akcija ostvari.

Želja je, kažu organizatori, prikupiti oko 70.000 eura koliko bi, vjeruju, bilo dovoljno za izgraditi dom obitelji Sršen. Humantirani turnir u malom nogometu već je odigran, koncert održan, a sličnih akcija bit će još. Paulo, Lucija, Ivan, Duje, Nina i Luka trebaju dom. I Regan.

Regane, razriješimo misterij nakon dvadeset pet godina. Odakle nadimak?

– Ja sam ti živija u Americi od 1979. do 1984. godine. U to vrime je Reagan bija predsjednik. On Ronald, ja Roland. Kad sam se vratija doma počeli su me iz šale zvati Regan. I ostalo tako.

HUMANITARNA AKCIJA

Zlatko Mustapić je, zajedno s trećim najboljim strijelcem Hrvatske nogometne lige svih vremena Joškom Popovićem, pokretač humanitarne akcije koja za cilj ima izgraditi dom obitelji Sršen. Obojica su Opuzenci, obojica Reganovi prijatelji.

– Kad se dogodilo sve to vidio sam da nešto treba napraviti. Okupio sam par prijatelja i krenuli smo. Prvo je trebalo proći svu proceduru u Državnoj upravi oko humanitarne akcije, to je bio moj dio posla.

I onda se zakotrljalo…

– Jedan naš prijatelj arhitekt je izradio projekt kuće i sad je u tijeku ishođenje građevinske dozvole. Bude li sve išlo kako planiramo kuću bi trebali početi graditi u veljači.

Trebalo bi, procjena je, skupiti oko 70.000 eura.

– Sretan sam da se javio i pomogao naš izbornik Zlatko Dalić čije smo knjige prodali na aukciji, da se javio i podržao akciju i naš Neretljanin Darijo Srna. Javili su se i neki nogometni klubovi, udruge branitelja… Akcija ide dalje, planiramo koncert krajem ovog mjeseca, bit će toga još.

A sve s ciljem da samohrani otac Roland Sršen ne završi na ulici sa šestero djece.

Povodom akcije zajedništva i dobrote otvoren je posebni namjenski račun u Privrednoj banci Zagreb pod nazivom “Izgradimo obitelj dom obitelji Sršen”. Svi koji žele pomoći, donirati, mogu to učiniti na račun:

IBAN: HR1123400093510951600

Organizatori poručuju da su dobrodošle i donacije u građevinskom materijalu kako bi se izgradila kuća obitelji kojoj je hitno potrebna pomoć. Da svi skupa ostvarimo san Regana i njegovo šestero djece.

Piše: Marko Bilić/Slobodna Dalmacija
Foto: Denis Jerković/Hanza Media

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama10 300×250

Najčitanije