Ostanimo u kontaktu

FIZIOTERAPEUT ZLATNIH RUKU

Ante Ereš iz Vida ima tek 81 godinu i radit će dok ga služe glava i ruke

Objavljeno prije

U šezdeset godina rada, fizoterapeut Ante Ereš svojim je zlatnim rukama liječio brojne pa tako i Josipa Broza Tita, pomogao je dubrovačkim biskupima, a od ozljeda i bolova oporavljao je nogometaše Bayern Münchena. I dalje je nevjerojatno vitalan, ali i voljan raditi, kaže nam, ‘sve dok ga služe glava – i ruke’. A tek mu je 81. godina.

Svaki vikend u Dubrovniku

Iz rodnog Vida došao je živjeti u Dubrovnik kod brata daleke 1952. godine. U staroj dubrovačkoj bolnici počinje raditi 1958. godine, nakon što je dobio diplomu za masera u Vojnoj bolnici u Nišu. Osam godina radi u staroj bolnici, no zbog bolje plaće i doškolovanja odlučuje se na novi životni potez – selidbu u Njemačku. Prijavio se na natječaj za masera, odnosno fizioterapeuta u klinici u Münchenu. Posao je dobio, a usput je išao u višu školu za fizioterapeuta. Tijekom boravka u inozemstvu, priznaje nam, Dubrovnik mu je neizmjerno nedostajao. Dokaz tomu je što je svaki vikend išao avionom doma.

— Pilot Miro Pišta koji je bio dolazio u kliniku u kojoj sam radio, pitao me bih li išao s njime svaki petak doma. Pa kako sam mu mogao reći ne? Išao sam doma popiti kavu, okupati se i u nedjelju bih se vratio. Zato sam i opstao toliko godina u Njemačkoj. Ne bih mogao inače, vjerujte mi. Nikako, da nije bilo toga – prisjeća se svojih ‘gastarbajsterskih’ dana. Četiri i pol godine živio je i radio u Njemačkoj. Zbog svoga je predanog rada i znanja preporučen za fizioterapeuta u klubu Bayern München.

— Tada nisu imali olimpijski stadion. Trenirali su na stadionu ‘Sechzigera’ koji se nalazio tik do klinike u koju su dolazili na terapije i na bazen. Tako sam upoznao i njihovog trenera. Kad je njihov fizioterapeut poginuo u prometnoj nesreći, šef klinike im je preporučio mene – priča Ereš. Zbog angažmana u poznatom klubu postao je još više omiljen i tražen među Nijemcima. No, obiteljska situcija ‘natjerala’ ga je na povratak u Grad.

‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo’

Kad se vratio u Grad, počeo je raditi u hotelu Libertas na poziv pokojne Natalije Gržetić, tadašnje direktorice hotela. Radni staž u Njemačkoj bio je glavni razlog što su ljudi masovno dolazili kod njega na liječenje. Jedan od njih bio je i Ivo Perišin, poznati ekonomist bivše Jugoslavije.

— Imao je problema s leđima. Nakon što sam mu pomogao, preporučio me svom dobrom prijatelju Titu kojeg su također boljela leđa. Nakon pet dana od susreta s Perišinom, zvala me Natalija rekavši da me treba Tito na telefon. Rekao sam, u ona doba: ‘Druže Tito, što trebate?’, na što mi je uzvratio: ‘Nemojte me zvati Tito, nego Jozo. Za tebe sam Jozo, a za generale Tito’ – priča nam kroz smijeh Ereš. Pokupio ga je helikopter koji ga je odveo na Brijune gdje je boravio četiri dana. Tito je imao problema s vratnom kralježnicom što je zahtijevalo daljnje djelovanje. Liječio ga je Ereš i kad je boravio u vili u Kuparima. Prisjeća se kako je Titu u posjet jednom došao Willy Brandt, predsjednik Njemačke.

— I njemu je trebala pomoć. A bio je pitao znam li njemački jezik. Tito mu je rekao: ‘Kako ne, to je tvoj Ausländer. Pobjegao od nas, došao vama’. Brandt je istaknuo da sam pravi Bavarac, na što je Tito njemu kroz smijeh rekao: ‘Nije, nego je Žabar’ – rekao je Ereš. Među ljudima se počela širiti priča kako liječi ‘velike face’. ‘Idemo kod njega, ako zna Tita, onda zasigurno zna posao’, govorili su.

— Dolazili su iz svih dijelova bivše Jugoslavije. I danas dolaze sa svih strana, iz Istre, Rijeke, Splita, Sarajeva, Crne Gore… Zbog svega, nikad nisam imao potrebe za reklamom na televiziji ili radiju – ističe Ereš. ‘Radije su išli kod mene, nego u bolnicu’, naglašava.

‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira…’

Danas radi u prostoru hotela Lero u koji se preselio nakon rata. A za vrijeme ratnog razdoblja, bio je u hotelu Libertas, zadužen za brigu prognanika u skloništu. ‘Taj dio života… Najteže mi je bilo kad je hotel zapaljen. Kao da je jučer bilo’, priča nam. Posao je sad u rukama Tanje, njegove kćeri s kojom i danas radi te pomogne kad može.

— Dvoje djece mi je ostalo živjeti u Zagrebu, mislio sam da će i ona, ali vratila se i već 18 godina je sa mnom. Moji dugogodišnji klijenti znaju da će napraviti sve što je u njenoj moći za oporavak, isto kao i ja – ističe. Rekao joj je: ‘Ako osjetiš da ćaća ne funkcionira kako treba, imaš mi reći i odustajem’.

— Drukčije ne mogu prestati raditi jer sam toliko godina u ovome poslu. Vuče me da pomažem ljudima. Ne mogu stati doma – priča nam Ereš. Iako se struka dosta modernizirala i postoji sve više aparata, i dalje najviše vjeruje – svojim rukama. Pričali smo i o takozvanoj bolesti modernog vremena.

— Bol u leđima nevjerojatno je izražena u današnje vrijeme. Ljudi se malo kreću, sjede za računalima, stalno su u autu… Svako deset dana dođe mi dijete, što nikad prije u poslu nisam doživio. ‘Možda su krivci’ težina torbe i ishrana. Inače, riječ je o mliječnim kostima i ne bi se to trebalo događati – naglašava. Nikoga tijekom svoga radnog vijeka nije odbio, a uvijek je, kako kaže, pokušavao napraviti najbolje što može kako bi se pacijent oporavio.

— No, čovjek se kasnije mora potruditi oko svoga oporavka. Vazda tvrdim – čovjek mora više sebe čuvati i ne smije forsirati vlastito tijelo – zaključuje Ereš.

ŽIVOT U GRADU
Nije bilo ovoliko gužve

U povijesnoj jezgri, u Ulici Svetoga Josipa, živi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Život u Gradu prije je bio lakši, ‘nije bilo ovoliko gužve’, kaže. Smetaju mu strašno, a spas pronalazi u Močićima gdje odlazi kod svoje kćeri Tanje. — Tamo kad pođem, k’o da sam došao u raj. Lijep je bio Stradun kad sam bio mlad. Sjećam se običaja kad bih se naslonio na izlog i čitao novine. Ova gužva je maltretiranje ljudi, a ne znam više ni prepoznati mladoga čovjeka – rekao je Ereš koji nikad ne bi prodao kuću u Gradu.

Izvor/Foto: dulist.hr

PRIGODNA MISNA SLAVLJA

Danas je blagdan Gospe Karmelske, čestitamo svim župljanima Župe Bagalovići

Objavljeno prije

Danas, 16. srpnja, obilježava se blagdan Gospe Karmelske te će se u Župi Bagalovići održati prigodna misna slavlja.

Nakon trodnevnice pred blagdan, u svetištu Gospe Karmelske danas se održava pet svetih misa. U 5 sati održana je hodočasnička misa, a u 6 sati misa za bolesnike. U 7 sati misa je za pokojne branitelje, a središnja koncelebrirana Sveta Misa s procesijom održana je u 9:30 sati. Večernje misno slavlje s blagoslovom djece je u 18:30.

Karmel je brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.

U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je ‘dana divota Karmela’ (Iz 35,2), da ‘vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega’. Te ćemo riječi razumjeti iz samoga imena ‘Karmel’ čije je značenje ‘plodna vrtna zemlja’. Uočit će to svaki palestinski hodočasnik koji prolazi kraj divnih karmelskih nasada. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji ‘gladuju i žeđaju za pravednošću’.

Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.Kao sveto brdo, Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, ‘Uspon na brdo Karmel’. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.

Karmelski je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda.Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija koja mu je tom prigodom dala škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova.Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda.

Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. ‘subotnja povlastica’, a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.

Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan.Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji – Spasiteljevoj i našoj Majci – ne može učiniti draže djelo. – piše Laudato.tv

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije