Ostanimo u kontaktu
JURA SHOP – AKCIJA Vikend

METKOVSKE ZABEJANCIJE

NEĆU POLITIKU U MOJU BUTIGU !!!!!!

Objavljeno prije

brijanje

Posvećeno metkovskim bricama: Luki Cvitiću-Svitlom, Zvonki Galovu, Nikica Oršulić Johnnyu, Nikši Sršenu, Ivanu Senti na kružnom toku, Deni Mateljku (zetu od Svitlog), Peri Rajiću, Lenki Kežiću, Petru Talajiću koji je u našem gradu otvorio prvu brijačnica, ne frizerski salon, nego baš specijaliziranu brijačnicu (pa ovom prilikom zahvaljujem Petru koji mi je ošišao uši, jer mi dlake u ušima rastu brzinom svjetlosti) i svima njima živim i pokojnim (Pavo Sušan-Maće, Šćepo Prskalo, Ante Jelčić-Kljopak..), a ima ih još oko 10-ak koji rade na crno.

Lakše je biti političar nego brico. Brico, prvo, mora znati brijati, a drugo, mora paziti da koga ne “zakolje”, a političar niti mora znati brijati niti mora paziti hoće li koga “zaklati”, jer, i ako “zakolje”, nije kriv.

Brijačnica je oduvijek bila mjesto gdje ste mogli čuti najnovije informacije. Redovito je u njoj bio svježi tisak, a i najnovije gradske informacije su se od radnog jutra upravo ovdje razmjenjivale. Tko, s kim, koga, kada… Brijači su poznati što se sa njima mogu, tokom šišanja, voditi razgovori o politici, sportu ili bilo čemu drugome što interesuje muškarce.

Postoji anegdota da je brijač pitao mušteriju: “Kako da vas ošišam?” A mušterija je odgovrila “Šuteći!”.

U našem gradu brijači, odnosno muški frizeri su poznati ljudi, koji svojim vicevima i anegdotama uveseljavaju ljude, koji rado odlaze na šišanje ili brijanje. Pa evo nekih anegdota vezanih za naše popularne brice.

Naš poznati brico Luka Cvitić -Svitli, osim što uredno kasni u svoju brijačnicu, često zaboravi da treba otići i u kućnu posjetu. Jedan naš sugrađanin ga 3 puta zvao u tjedan dana, da mu dođe obrijati i ošišati ćaću. Svitli skroz zaboravio, kad jedan dan zvoni mu telefon:svitli
– Dobar dan Svitli, Mate je ode, još mi nisi došao rješiti ćaću. Kad ćeš??
– Doći ću, kad sam rekao !!!
– Hoće li to biti do Nove godine ???
– A zašto pitaš, ali ćeš ćaću stavljati ispod jelke za ukrasa!!!

Ušao Mario Jelčić-Cvager u brice Svitlog uzeo novine, čita i čeka red. Kad je došlo vrijeme za njega, sjeda i pita Svitlog:
– Svitli koliko je šišanje?
– 40 kuna, ali ti nemaš puno kose, može za 30 kuna.
– A koliko stoji brijanje? -upita Cvager
– Brijanje je 15 kuna. Nije to…
– Ne pričaj Svitli puno nego mi obrij glavu.

Nekada davno naš poznati brice Zvonko Galov imao je brijačnicu u skalama poviše trga, a odmah na vrhu skalina postolarsku radnju je držao Jerko Komazin. U ono vrijeme često je bila nestašica šećera, i puno ljudi iz Hercegovine je dolazilo u Metković jer se tu i tamo mogla naći koja vreća šećera za vino. Tako jedno jutro dođe čovjek i netko ga od zajebancije uputi u majstora Zvonke i kaže mu da on šverca šećer i da se u njega može nabaviti po povoljnoj cijeni. Čovjek uđe i pita ima li šećera, a majstor Zvonko mu kaže:
– Gospodine promašili ste radnju, ima Vam gore postolar u njega Vam uvijek ima viška šećera.
Ode čovjek u majstora Jerke i pita s vrata:
– Gospodine, trebao bi šećera. -gleda njega Jerko začuđeno i kaže mu:
– Pa dobro čovječe tko ti je rekao da ja imam šećera.
– Pa ovaj brice ispod vas, rekao je da vi imate viška šećera -kaže čovjek
Jerko će: – Nisam ni sumnjao, tko će nego Zvonko. Imam prijetelju jer ja sam šećeraš……. e Zvonko, Zvonko…

Došao Zoran Bata Roso u Zvonke Galova na šišanje. Zvonko ga ošiša a on će njemu:
– Majka će platit! -i ode u Žike na flipere i potroši pare.
Kad, sutra pok. Slava, Batina majka dolazi u Zvonke i vodi Batu sa sobom i pita Zvonku:
– Je li Zvonko, koliko je šišanje?
– Slave, pa 15,00 kn !!
Za to vrijeme, Bata iza Slave sklopio ruke prema Zvonki (i moli ga usnama:”Reci da sam platio”). Vidi to Zvonko pa kaže:
– Slave, sve je ok, mali je platio!
Slava se okreće Bati i pita ga:
– Bato a di je kusur?
A Bato će: – NIJE MI GA VRATIO MAJKE MI!!!

dzoni-macaIstina je da je naš Maca uletio u staru gradsku knjižnicu kroz prozor. Onako zamantan je krenuo prema Domu zdravlja i kroz maglu pošto mu je nos bio udaren ugleda čovjeka u bijelom mantilu. Misleći da je doktor uđe i zatraži pomoć. Čovjek ga sjedne, da mu čašu vode, i stavi mu flaster na nos. Kaže Maca njemu:
– Doktore dobio sam udarac u nos.
A čovjek će: – Nisam ja doktor nego Nikica Oršulić Johnny (Džoni) brico.
Pogleda ga Maca: – Ajde brata onda jedno šišanje na brzinu.

Eto, zašto volim ići u brijačnicu ili salon. Uvijek je veselo, a možeš čuti čudne i zanimljive priče. I jako mi je drago da ovaj zanat u našem gradu ne izumire, nego dolaze nove garniture mladih brijača koji nastavljaju s ovim poznatim metkovskim obrtom.

Veliki pozdrav svim bricama našega grada, puno sreće u poslu i samo da mu se ne dogodi slijedeće:
Jednoga dana dođe u brijačnicu cvjećar na šišanje. Nakon što se ošišao upita koliko je dužan.
Brijač odgovori: – Ništa niste dužni, ovaj tjedan šišam besplatno.
Cvjećar ode vrlo zadovoljan. Sutradan otvarajući brijačnicu, brijač nađe pred vratima pisamce zahvale na buketu od desetak ruža.
Malo kasnije dođe pekar da se ošiša. Nakon šišanja upita koliko treba platiti.
Brijač odgovori: – Ništa, ništa, ovaj tjedan šišam besplatno.
Pekar ode vrlo zadovoljan. Sutradan, otvarajući brijačnicu, brijač ugleda pred vratima košaricu s desetak krafni i pisamcem zahvale.
Sutradan dođe saborski zastupnik i kada htjede platiti brijač mu reče: – Ovaj tjedan šišam besplatno, ne trebate platiti. Zastupnik ode jako zadovoljan.
Kada je sutradan brijač došao otvoriti brijačnicu, ugleda pred vratima desetak saborskih zastupnika koji su se došli besplatno ošišati.

I u ratu i u miru brada i brkovi se briju !!!!!
POZDRAV OD LISKE !!!

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Mrvice 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px
HUMANITARNA AKCIJA – OBITELJ VUKŠA

Najčitanije