Ostanimo u kontaktu
JURA SHOP – AKCIJA Vikend

METKOVSKE ZABEJANCIJE

Alkohol, alkohol, joj što volim alkohol

Objavljeno prije

Alkohol, alkohol, joj što volim alkohol

Stanje totalne depresije svi naši građani liječe najčešće alkoholom. Po statističkim podacima, ako je vjerovati, u Hrvatskoj oko milijun i 200.000 osoba ima problema zbog alkohola. Znači svaki četvrti građanin, tu negdje. Metković ima 16.788 stanovnika i ako se uzme prosjek, to je negdje oko 4.197 građana ovog grada svoju sreću traži u alkoholu.

Anegdote o alkoholu uvijek izazivaju najviše zanimanja kod naših ljudi i uvijek su dobro primljene, na šaljiv i humorističan način. Naravno bez vrijeđanja, najprije ću početi od sebe.

Još davnih godina dok sam radio u špediciji na granici, ja i moj tada nerazdvojni prijatelj, pokojni Baldo Gabrić, pokoj mu duši, arčili smo i bančili po cijele dane i noći. Moglo se tada, bilo je i para i svega. Čovjek koji je bio pun humora i zajebancije, nažalost prerano nas je napustio. Jednom prilikom ja, on i Mario Mijić -Škiva odemo na večeru u Karaotok s Baldinim golfom dvicom, karakteristične boje, trula višnja. To se jede, pije, punim… Mene u neka doba uhvatio san, popilo se, i kažem ja njima da idem odspavati malo u auto. U jutarnjim satima budim se ja, na radiju svira muzika, klape, sunce već pomalo prži… Okrećem se oko sebe, vidim borovi oko mene, baš onakvi kakvi su ispred restorana u Karaotoku. Kontam, ajde oni su tu negdje blizu, pa poviknem: -Baldo!!! Nitko se živ ne javlja. Ja izađem iz auta, kad imam što i vidjeti. Baldo me lijepo parkirao ispred mrtvačnice na groblju Svetog Ivana u Metkoviću. Nisam mu zamjerio jer se na njega nikada nisam mogao naljutiti… Nažalost prerano je otišao, a fali mi i dan danas…. Počivaj u miru legendo!!!!!

Još dok je radila donja Taverna, ekipa se zapila jednu noć. Peda, Vinko, Darko…. malo feštali. U neka doba ide Peda doma. Sjeo u auto, onako malo pod gasom, kad na Platanu policija. Maše policajac s onom signalnom palicom… staje Peda i otvara prozor.
Policajac: – Dobra večer!
Peda: – I vama, nego nisam znao da su ovdje na platanu ugradili semafore!
Policajac: – Hehehe… (onako kroz smjeh) Gospodine, morati ćete pristupiti alkotestu.
Dao on Pedi da puše. Peda ne može nikako. Nešto malo puhnuo u onu spravu.
Policajac: – Ne idem vam to tako, morati će te jače puhnuti.
A Peda će njemu: – Prijatelju, biti će ti i to dosta!

Zaustavila policija noću na Platanu barba Ivu Pavlovića, u njegovom prepoznatljivom renaultu 4.
Policajac: -Dobra večer, molim Vas dokumente. Moramo izvršiti alko test.
Napuše šjor Ivo 2,3 promila, i kaže policajac, uzeti ćemo vam vozačku i napisati kaznu.
A šjor Ivo će njemu: -Sve je u redu sinko, nema problema. Samo mi reci koliko je dozvoljeno imati alkohola!?
Policajac: – Dozvoljeno je do 0,5 promila.
Šjor Ivo: E, MOJ SINKO, SAMO DA ZNAŠ, JA SE S TOLIKO UJUTRO BUDIM!

Nekada je u Metkoviću bio mali broj policajaca. Jedan od njih je bio i Fadil. U to vrijeme zaustavi on dr. Juru Bušića-Bušu, našega zubara koji se vraćao s fešte, malo pod gasom. I ide procedura alkotest. Na kraju kaže Fadil Buši: – A jebiga doktore, em ste brzo vozili, em vam je dreger pokazao da ste u alkoholiziranom stanju. Nego doktore, ne moram ja ništa pisati, mogli bi mi vi u zamjenu za kaznu popraviti zube.
Kaže Bušo: – Ma može, ajde zini da vidim!
Zinio Fadil, a Bušo će: – Ajde, Fadile, piši ti kaznu!

Eto, pa iako mnogi smatraju alkohol velikim porokom, ima i nekih zanimljivih i smiješnih situacija koje sam Vam ispričao. Naravno ne opravdam ja baš sve vezano za promile, ali s alkoholom ovaj život brže prođe u sreći i veselju.

AJDE ŽIVJELI !!!

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Mrvice 300×250
SNJEŽANA ĆUŽE 300px
HUMANITARNA AKCIJA – OBITELJ VUKŠA

Najčitanije