GLASNE MISLI

ZDRAVLJE – BOLEST

Objavljeno 17. prosinca 2015. u kategorijama: Glasne misli, Kolumne.

Glasne misli, Zdravlje - bolest

Birajući teme za „Glasne misli“ često sebi postavim pitanje: „Pa dobro, što ja novog  imam više reći, a da to nije reklo prije mene na tisuće ljudi? – Koje su to baš moje riječi, baš moje misli, baš moje ideje, baš moje analize i samo moji zaključci?! – Zato ne umišljam, jer nema ništa moga, baš ničega za što bih mogao staviti ruku u vatru i reći „to je samo moje“. Sve je već viđeno i čuveno mnogo puta, od mnogo ljudi, na puno jezika i na puno načina.“ Tako je i s ovom temom „o zdravlju i bolesti“: što se to novog može reći a da već nije rečeno i svakodnevno govoreno… Svjesni smo mi koliko je zdravlje važno i dragocjeno, ali teže mijenjamo svoje navike, način života, a o prevenciji da i ne govorimo. Slabo pazimo na svoje zdravlje, sebi obećavamo svako malo kako ćemo „evo, od sutra krenuti“ pa ne krenemo, sve dok se taj „čudesni mehanizam“ naše tijelo ne počne „kvariti“.

A koliko je naše tijelo čudesno, evo samo nekoliko podsjetnika, onako „napreskake“: Ljudsko se tijelo sastoji od sustava (krvožilin sustav, probavni, dišni sustav, obrambeni, mišićni sustav, živčani sustav …), sustavi se sastoje od organa (da ih sada ne nabrajamo), organi od tkiva, a tkiva od stanica; Ja pročitao pa ne vjerujem da tristo tisuća stanica u tijelu umire svake minute, ali bez panike, jer je to zapravo manje od 0,0001% od ukupne količine stanica koje se nadomjeste u ljudskom tijelu tijekom svakog dana; Prosječno ljudsko tijelo sadrži dovoljno: željeza za napraviti jedan veliki čavao, sumpora za pobiti sve buhe na jednome psu, ugljika za 900 olovaka, masti za 7 sapuna, fosfora za 2200 glava šibica i oko 40 litara vode.  U prosjeku voda čini oko 70% tjelesne mase: mišićne stanice, npr. sastoje se od 70% vode, krv 87%, mozak 80% vode..; ljudsko tijelo ima 600 mišića koji čine 40% ukupne težine, jetra u našem tijelu obavlja više od 500 funkcija i na kraju, jeste li znali da pepeo prosječne osobe koju kremiraju teži preko 4 kg!?

I za sva ta „čudesa u nama“, znana i neznana, dužni smo se brinuti da što savršenije funkcioniraju, da nam život bude kvalitetniji. Kako to napraviti? Savjeti nam ne manjka: Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu radi kalija. Također i naranču zbog vitamina C. I obvezno popiti jednu šalicu zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi. Svakoga dana moramo popiti dvije litre vode. Svakoga dana treba uzeti barem jedan bioaktiv ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije, za koje nitko ne zna što su točno, ali ako se ne opskrbimo s barem milijun i po tih bakterija, možemo svašta lošeg očekivati. Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju infarkta, i jedna čaša crnog vina, također protiv infarkta. I jedna čaša bijelog, za živčani sustav. A zdrava je i jedna čaša piva za … ne mogu se sjetiti za što. Svakoga dana potrebno je 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smijemo zaboraviti žvakati svaki zalogaj barem 50 puta. Tako da nam samo za jelo treba barem 5 sati dnevno. E da, poslije svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da zube treba oprati i poslije jabuke, poslije bioaktiva, poslije banane … I tako sve dok imamo zube u ustima. Ovo je samo jedan dio stručnih savjeta i preporuka koje nam  garantiraju dobro zdravlje i dug život.

Možda smo skloni ovakvom pretjerivanju najviše zbog straha od raznih bolesti koje vidimo svugdje oko nas? Postoji li uopće netko tko se ne boji bolesti? – U naravi je čovječjoj misliti kako se bolest događa samo drugima, a kad se dogodi meni, to je onda šok i iznenađenje. Bolest je uvijek iznenadna vijest i čovjek je uvijek dočekuje „nespreman“: nevjerica, panika, užas, plač, strah od operacije, kemoterapije, zračenja, jeziva nesanica, gledanje ispod oka ljudi koji su zdravi… I pitanja, sama pitanja: zašto, zašto baš ja, možda su se zabunili, zašto sada kad imam puno planova, kad još nisam dovršio važne poslove, podigao djecu… Tisuće ljudi danas, sada, u Hrvatskoj žive ovu priču, proživljavaju sličnu životnu dramu, sudjeluju u tim padovima iz nade u očaj, ovisno o markerima, koji rastu ili padaju, o kemoterapijama koje se teže ili nešto lakše podnose, o kontrolama koje su pune neizvjesnosti … „Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi.“

U našim susretima znamo jedni druge upitati za zdravlje, a naše razgovore često završavamo riječima: „Daj, Bože, nama zdravlje, a za ostalo ćemo lako.“ – i tada redovito mislimo na tjelesno zdravlje. Znamo mi, ali često zaboravljamo da čovjek nije samo tijelo, već duhovno-tjelesna cjelina.  On je čitav tijelo, čitava duša i čitav duh. Njegov duh je forma tijela, kaže klasična filozofija. Ne postoji materija bez forme niti forma bez materije. Stoga ne postoje somatske, psihičke ili duhovne bolesti zasebno, nego su one međusobno uvjetovane. Tjelesna bolest (pogotovo teška i neizlječiva) može u čovjeku pokrenuti duhovne krize sve do suicida. Psihička bolest može paralizirati duh i očitovati u tijelu agresivnost i strah, razne fobije. Duhovni problemi mogu prouzročiti fizičke i psihičke bolesti. Napokon, i znanstvenici i neznanstvenici danas priznaju i prihvaćaju utjecaj duha i duše na tijelo i na nastanak bolesti. Isto tako znamo čuti od nekoga: „Zdrav sam ja, ali me duša boli.“ Više ne treba dokazivati da negativne misli, ljubomora, zavist, neoprost onima koji su nas povrijedili, razaraju čovjeka i vode ga u neku bolest.

U današnje vrijeme je porastao broj psihički oboljelih, tj. duševnih bolesnika. U socijalnoj skrbi osjetan je nedostatak ustanova u koje bi se smjestili na liječenje duševni bolesnici. Duševnih bolesnika imamo u našim obiteljima, susrećemo se na ulici; neki su u tretmanu i pod terapijama, a neki ne. Nije ni čudo kad se u današnje nesigurno vrijeme čovjek slomi pod teretom problema, kad ne vidi izlaza, i jednostavno „pukne“, kada duša zaboli … No, raduje nas ipak što mnogi liječnici i zdravstvene ustanove svakim danom sve uspješnije liječe tjelesne i duševne bolesti. Ali osim duševne bolesti postoji i duhovna bolest. Kad čovjek svjesno učini zlo, to u njemu ostaje kao otrov koji ga navodi na nova zla. Nije to droga, nego prokletstvo. Ne liječi se ni lijekovima ni psihoanalizom, nego obraćenjem. Čovjek mora spoznati da je učinio zlo, toga se zla odreći i odlučiti da to zlo više neće činiti.

Očito je da su se ljudi uvijek više bojali neke tjelesne bolesti, nego zloće u čovjeku. Isto je i s nama danas, jer i mi kao da nismo dovoljno svjesni koliko je zloća opasnija od bolesti. Zloćom obuzeti ljudi hodaju svijetom kao da su normalni, a zloća se iz njih širi kao zaraza. Zagorčuju život članovima obitelji, suradnicima i osobito podložnicima. Znaju si osigurati ugled. Povezuju se sa sebi sličnima i premrežuju društvo svojim utjecajima. Mnogi im zavide i žele ih nasljedovati. Bolesnici, i oni najteži, društveno su puno bezopasniji. Mržnja kao najopasnija zloća zna se u mnogima duboko ukorijeniti, pritajiti se i u najgori čas rušilački i ubojito buknuti. Kad se ti mrakovi u čovjeku proglase bolestima a ne zloćom (a danas se uglavnom tako čini pa zločesti ljudi dobivaju dijagnoze raznih psihoza, shizofrenije, podvojene osobnosti – a jedina točna dijagnoza jest – zloća, oni su zločesti), tada psihijatri mogu imati mnogo posla, nuditi liječenja i lijekove – ali se ne smanjuje utjecaj zloće na društvo (Ž.Kustić).

Lakše je bolesnika izliječiti, nego zločinca obratiti, jer svaka zloća je klica opasnog kompleksa u čovjeku, što ga čini više ili manje opasnim za druge. Jedini lijek protiv zloće jest kajanje i opraštanje; jedino tako započinje proces liječenja od zala i grijeha, od duhovne bolesti. U tome može puno pomoći iskrena ispovijed, a s ovom činjenicom trebalo bi se složiti barem 95 % deklariranih kršćana u Neretvanskoj dolini. Što god tko o tome mislio, vrijedi pogledati ljude koji osobito u ovo vrijeme Adventa i Božića čekaju u dugim redovima pred ispovjedaonicama. Ondje se ljudi u ispovijedi, u četiri oka, ne opravdavaju nego otkrivaju i priznaju zloću u sebi, „sami sebe optužuju“. Mnogi su u tome možda površni, ali se i mnogi iznutra oslobađaju. Ne misle da ih Isus poput psihijatra liječi, nego vjeruju da im oprašta zla koja su počinili te ih iznutra mijenja, čini zdravijima i dražima sebi.

Neću zalaziti dublje u teološke vode, iako to zahtijeva ova tema o zdravlju i o bolesti. Svi mi imamo svoje stavove, svoj svjetonazor, svoj odnos prema zdravlju i neko svoje iskustvo bolesti. Svi se slažemo da moramo bolje paziti na svoje zdravlje, paziti na zdravstvenu higijenu svoga tijela, ali još više, čuvajući se zloće, moramo voditi računa o higijeni i zdravlju svoga duha i svoje duše.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Komentari