Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

ZDRAVLJE – BOLEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Zdravlje - bolest

Birajući teme za „Glasne misli“ često sebi postavim pitanje: „Pa dobro, što ja novog  imam više reći, a da to nije reklo prije mene na tisuće ljudi? – Koje su to baš moje riječi, baš moje misli, baš moje ideje, baš moje analize i samo moji zaključci?! – Zato ne umišljam, jer nema ništa moga, baš ničega za što bih mogao staviti ruku u vatru i reći „to je samo moje“. Sve je već viđeno i čuveno mnogo puta, od mnogo ljudi, na puno jezika i na puno načina.“ Tako je i s ovom temom „o zdravlju i bolesti“: što se to novog može reći a da već nije rečeno i svakodnevno govoreno… Svjesni smo mi koliko je zdravlje važno i dragocjeno, ali teže mijenjamo svoje navike, način života, a o prevenciji da i ne govorimo. Slabo pazimo na svoje zdravlje, sebi obećavamo svako malo kako ćemo „evo, od sutra krenuti“ pa ne krenemo, sve dok se taj „čudesni mehanizam“ naše tijelo ne počne „kvariti“.

A koliko je naše tijelo čudesno, evo samo nekoliko podsjetnika, onako „napreskake“: Ljudsko se tijelo sastoji od sustava (krvožilin sustav, probavni, dišni sustav, obrambeni, mišićni sustav, živčani sustav …), sustavi se sastoje od organa (da ih sada ne nabrajamo), organi od tkiva, a tkiva od stanica; Ja pročitao pa ne vjerujem da tristo tisuća stanica u tijelu umire svake minute, ali bez panike, jer je to zapravo manje od 0,0001% od ukupne količine stanica koje se nadomjeste u ljudskom tijelu tijekom svakog dana; Prosječno ljudsko tijelo sadrži dovoljno: željeza za napraviti jedan veliki čavao, sumpora za pobiti sve buhe na jednome psu, ugljika za 900 olovaka, masti za 7 sapuna, fosfora za 2200 glava šibica i oko 40 litara vode.  U prosjeku voda čini oko 70% tjelesne mase: mišićne stanice, npr. sastoje se od 70% vode, krv 87%, mozak 80% vode..; ljudsko tijelo ima 600 mišića koji čine 40% ukupne težine, jetra u našem tijelu obavlja više od 500 funkcija i na kraju, jeste li znali da pepeo prosječne osobe koju kremiraju teži preko 4 kg!?

I za sva ta „čudesa u nama“, znana i neznana, dužni smo se brinuti da što savršenije funkcioniraju, da nam život bude kvalitetniji. Kako to napraviti? Savjeti nam ne manjka: Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu radi kalija. Također i naranču zbog vitamina C. I obvezno popiti jednu šalicu zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi. Svakoga dana moramo popiti dvije litre vode. Svakoga dana treba uzeti barem jedan bioaktiv ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije, za koje nitko ne zna što su točno, ali ako se ne opskrbimo s barem milijun i po tih bakterija, možemo svašta lošeg očekivati. Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju infarkta, i jedna čaša crnog vina, također protiv infarkta. I jedna čaša bijelog, za živčani sustav. A zdrava je i jedna čaša piva za … ne mogu se sjetiti za što. Svakoga dana potrebno je 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smijemo zaboraviti žvakati svaki zalogaj barem 50 puta. Tako da nam samo za jelo treba barem 5 sati dnevno. E da, poslije svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da zube treba oprati i poslije jabuke, poslije bioaktiva, poslije banane … I tako sve dok imamo zube u ustima. Ovo je samo jedan dio stručnih savjeta i preporuka koje nam  garantiraju dobro zdravlje i dug život.

Možda smo skloni ovakvom pretjerivanju najviše zbog straha od raznih bolesti koje vidimo svugdje oko nas? Postoji li uopće netko tko se ne boji bolesti? – U naravi je čovječjoj misliti kako se bolest događa samo drugima, a kad se dogodi meni, to je onda šok i iznenađenje. Bolest je uvijek iznenadna vijest i čovjek je uvijek dočekuje „nespreman“: nevjerica, panika, užas, plač, strah od operacije, kemoterapije, zračenja, jeziva nesanica, gledanje ispod oka ljudi koji su zdravi… I pitanja, sama pitanja: zašto, zašto baš ja, možda su se zabunili, zašto sada kad imam puno planova, kad još nisam dovršio važne poslove, podigao djecu… Tisuće ljudi danas, sada, u Hrvatskoj žive ovu priču, proživljavaju sličnu životnu dramu, sudjeluju u tim padovima iz nade u očaj, ovisno o markerima, koji rastu ili padaju, o kemoterapijama koje se teže ili nešto lakše podnose, o kontrolama koje su pune neizvjesnosti … „Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi.“

U našim susretima znamo jedni druge upitati za zdravlje, a naše razgovore često završavamo riječima: „Daj, Bože, nama zdravlje, a za ostalo ćemo lako.“ – i tada redovito mislimo na tjelesno zdravlje. Znamo mi, ali često zaboravljamo da čovjek nije samo tijelo, već duhovno-tjelesna cjelina.  On je čitav tijelo, čitava duša i čitav duh. Njegov duh je forma tijela, kaže klasična filozofija. Ne postoji materija bez forme niti forma bez materije. Stoga ne postoje somatske, psihičke ili duhovne bolesti zasebno, nego su one međusobno uvjetovane. Tjelesna bolest (pogotovo teška i neizlječiva) može u čovjeku pokrenuti duhovne krize sve do suicida. Psihička bolest može paralizirati duh i očitovati u tijelu agresivnost i strah, razne fobije. Duhovni problemi mogu prouzročiti fizičke i psihičke bolesti. Napokon, i znanstvenici i neznanstvenici danas priznaju i prihvaćaju utjecaj duha i duše na tijelo i na nastanak bolesti. Isto tako znamo čuti od nekoga: „Zdrav sam ja, ali me duša boli.“ Više ne treba dokazivati da negativne misli, ljubomora, zavist, neoprost onima koji su nas povrijedili, razaraju čovjeka i vode ga u neku bolest.

U današnje vrijeme je porastao broj psihički oboljelih, tj. duševnih bolesnika. U socijalnoj skrbi osjetan je nedostatak ustanova u koje bi se smjestili na liječenje duševni bolesnici. Duševnih bolesnika imamo u našim obiteljima, susrećemo se na ulici; neki su u tretmanu i pod terapijama, a neki ne. Nije ni čudo kad se u današnje nesigurno vrijeme čovjek slomi pod teretom problema, kad ne vidi izlaza, i jednostavno „pukne“, kada duša zaboli … No, raduje nas ipak što mnogi liječnici i zdravstvene ustanove svakim danom sve uspješnije liječe tjelesne i duševne bolesti. Ali osim duševne bolesti postoji i duhovna bolest. Kad čovjek svjesno učini zlo, to u njemu ostaje kao otrov koji ga navodi na nova zla. Nije to droga, nego prokletstvo. Ne liječi se ni lijekovima ni psihoanalizom, nego obraćenjem. Čovjek mora spoznati da je učinio zlo, toga se zla odreći i odlučiti da to zlo više neće činiti.

Očito je da su se ljudi uvijek više bojali neke tjelesne bolesti, nego zloće u čovjeku. Isto je i s nama danas, jer i mi kao da nismo dovoljno svjesni koliko je zloća opasnija od bolesti. Zloćom obuzeti ljudi hodaju svijetom kao da su normalni, a zloća se iz njih širi kao zaraza. Zagorčuju život članovima obitelji, suradnicima i osobito podložnicima. Znaju si osigurati ugled. Povezuju se sa sebi sličnima i premrežuju društvo svojim utjecajima. Mnogi im zavide i žele ih nasljedovati. Bolesnici, i oni najteži, društveno su puno bezopasniji. Mržnja kao najopasnija zloća zna se u mnogima duboko ukorijeniti, pritajiti se i u najgori čas rušilački i ubojito buknuti. Kad se ti mrakovi u čovjeku proglase bolestima a ne zloćom (a danas se uglavnom tako čini pa zločesti ljudi dobivaju dijagnoze raznih psihoza, shizofrenije, podvojene osobnosti – a jedina točna dijagnoza jest – zloća, oni su zločesti), tada psihijatri mogu imati mnogo posla, nuditi liječenja i lijekove – ali se ne smanjuje utjecaj zloće na društvo (Ž.Kustić).

Lakše je bolesnika izliječiti, nego zločinca obratiti, jer svaka zloća je klica opasnog kompleksa u čovjeku, što ga čini više ili manje opasnim za druge. Jedini lijek protiv zloće jest kajanje i opraštanje; jedino tako započinje proces liječenja od zala i grijeha, od duhovne bolesti. U tome može puno pomoći iskrena ispovijed, a s ovom činjenicom trebalo bi se složiti barem 95 % deklariranih kršćana u Neretvanskoj dolini. Što god tko o tome mislio, vrijedi pogledati ljude koji osobito u ovo vrijeme Adventa i Božića čekaju u dugim redovima pred ispovjedaonicama. Ondje se ljudi u ispovijedi, u četiri oka, ne opravdavaju nego otkrivaju i priznaju zloću u sebi, „sami sebe optužuju“. Mnogi su u tome možda površni, ali se i mnogi iznutra oslobađaju. Ne misle da ih Isus poput psihijatra liječi, nego vjeruju da im oprašta zla koja su počinili te ih iznutra mijenja, čini zdravijima i dražima sebi.

Neću zalaziti dublje u teološke vode, iako to zahtijeva ova tema o zdravlju i o bolesti. Svi mi imamo svoje stavove, svoj svjetonazor, svoj odnos prema zdravlju i neko svoje iskustvo bolesti. Svi se slažemo da moramo bolje paziti na svoje zdravlje, paziti na zdravstvenu higijenu svoga tijela, ali još više, čuvajući se zloće, moramo voditi računa o higijeni i zdravlju svoga duha i svoje duše.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Pekarstvo Metkovka – Reklama9 300×250

Najčitanije