GLASNE MISLI

ZAVIST

Objavljeno 9. prosinca 2015. u kategorijama: Glasne misli, Kolumne.

Glasne misli, Zavist

Kažu da je ovo misao Ive Andrića: „Ovo što teče nije rijeka, već voda, a ovo što prolazi nije život, već vrijeme.“ Žena će mi jutros iznenađeno: „Je li moguće da su prošle već dvije godine od smrti patera Zvjezdana Linića?“ Onda sam se i ja upitao: „Je li moguće da je prošlo već 5 godina od smrti prof. Tomislava Zupčića, našeg Zupe?“ I svatko od nas može iznenađeno postaviti svoje pitanje vezano za drage osobe, za događaje koji tako brzo prolaze: „Je li moguće da je prošlo već toliko godina!?“ – Da li nam to prolazi vrijeme, ili nam život prolazi, dođe nam na isto, „jedino mijena stalna jest“, a živjeti se mora. – I dok tako živimo, netko reče da u svakom čovjeku, u svakome od nas, postoje „dva psa“: jedan je dobar, a drugi je zao. A na pitanje: „Koji pas pobjeđuje?“, odgovor je: „Onaj kojega više hranimo!“ – Dobro i zlo, dva su nerazdruživa druga i svakome pripada njegovo. „Nema čovjeka koji ne bi htio dobro, kao što nema vode koja ne bi tekla nizbrdo.“ – kaže se u hrvatskom narodu.

Tema ovih „Glasnih misli“ jest – „zavist“, hrana kojom često hranimo onog „zločestog psa“ koji je u nama. U našem lijepom hrvatskom jeziku imamo i drugih riječi za izreći zavist, tzv. istoznačnica: zloba, pakost, zluradost, jal i jalnost. Zavidjeti – komu na čemu (interesantno je da je to nesvršeni glagol, neprekidno traje), biti nezadovoljan i zloban zbog nečega što drugi ima ili postiže. Zloba – sama riječ u sebi sadrži zlo – to je želja ili nastojanje da se nekome dogodi zlo. Zluradost – i ova riječ u sebi sadrži zlo, a sama u sebi je kontradiktorna, jer sadrži i riječ radost – a to je kad se raduješ ako se nekome dogodi neko zlo. Pakost – je potajno osjećanje radosti zbog tuđe nesreće, ili – to je nizak, ružan postupak kojemu je cilj nekoga uvrijediti ili poniziti. Zavist je za svakog čovjeka ponižavajući osjećaj, jer se osjećamo manje vrijednima u odnosu na onoga komu zavidimo i s kim se uspoređujemo. „Zavist je uvreda upućena samome sebi.“ (Jevgenij Jevtušenko)

Kad za nekoga kažemo da je jalan čovjek – to znači da je taj čovjek zavidan, zloban, pakostan i zlurad, tj. raduje se zlu koje se dogodilo drugome. – Čovjek ulovio zlatnu ribicu i ona kao i svaka zlatna ribica u tom trenutku moli i preklinje da je se pusti i obećava neku protuuslugu koja se jednostavno ne može odbiti. Sve zlatne ribice redovito ispunjaju tri želje, ali ova naša ponudila ispunjenje samo jedne želje, ali jako zanimljive: ispunit će ribolovcu sve što on zaželi, ali to što on zaželi njegovu će se susjedu dogoditi dvostruko više! – Ribolovac počeo razmišljati: ako zaželim veliko bogatstvo, moj susjed će imati duplo više od mene; ako zaželim dvorac i luksuzne vile, moj susjed će ih imati dva puta više od mene; ako zaželim puno plodne zemlje, opet će imati više od mene … i nikako nije bio zadovoljan i nije se mogao odlučiti. Onda, napokon, sa zagonetnim smiješkom na licu, obrati se ribici: „Znam što ću! – Želim da meni krepa krava! – Jer će onda mome susjedu krepati dvije krave!“ – I ode zlurad, ali zadovoljan, a ribica se sva u čudu vrati u vodu.

Zavist je više od pojma. Ona je grijeh, ona je zlo, „sveprisutna neman“ kako je neki nazivaju. Zavist je jedan od najžešćih emocionalnih otrova. Znamo reći da nekoga „izjeda zavist“ ili da će „puknuti od zavisti, od jala“, jer, zaista, zavist je takva da izjeda i uništava: izjeda čovjeka iznutra, kuje planove, širi mržnju i zlo, ali se o njoj jako malo govori. Ona je potisnuta, brižno skrivena u dubini svijesti svakog pojedinca. Svi mi tajimo, srameći se, da u sebi često osjetimo zavist. Ponekad blažim, ponekad jačim intenzitetom. Ljudi zavide na svačemu. Na boljoj frizuri, na boljem autu, na poslu, na plaći, na ženi, mužu, kući, novom odijelu i na novoj haljini, zavidimo čak i na uspjehu tuđeg djeteta … Zavist je poput zmije, tiha i otrovna. Svugdje se može zavući, a progutati i najveću dušu. Ona nas čini jadnima, razočaranima, a nekada može utjecati na čovjeka tako da posljedice njegovih djela budu pogubne. – Netko je rekao „da je mržnja aktivna nevolja, a zavist pasivna“, zato se ne treba čuditi kada zavist tako brzo prijeđe u mržnju.

Svakodnevno dobivamo informacije o zlu koje se događa: udario susjed na susjeda, ozlijedio ga zbog zida, međe, parkirnog mjesta, preglasne glazbe, jer mu pas noću laje … A možda je uzrok svemu davna posijana klica zavisti: možda susjed ima bolji posao i veću plaću, od njega, djeca mu bolje uče u školi, završavaju fakultete, zapošljavaju se, kuća mu bolje izgleda, auto je bolje i novije … Ta klica zavisti je otrovna, širi se i prerasta u mržnju. Gadno je kada ta zavist, zluradost i zloba prijeđu u mržnju – tada se svašta događa. Znam da su neki „gorljivi“ vjernici plaćali mise i molili „na nakanu“ da se drugome dogodi neko zlo, najčešće susjedima ili kolegama i kolegicama s posla; znam i za odlaske kod vračara i hodža, za traženje „zapisa“ da se razvrgne neka ljubavna veza, da se drugoga unesreći.  Zavist, pakost i zluradost su hrana kojom hranimo onog „zločestog psa“ u nama.

I psiholozi imaju svoje viđenje zavisti kao pojave prisutne u svakom čovjeku, ali stvar je našeg karaktera kako ćemo joj se oduprijeti i kako je umanjiti. Ona se pojavljuje u puno nijansi. Svi se povremeno nađemo u situaciji u kojoj se osjećamo razočaranima zato što se netko blizak nama (zbog zavisti) nije u stanju veseliti našem uspjehu ili sreći. Ovdje spominjem latinsku izreku: „Veliku sreću uvijek prati zavist.“ Ciceron je izjavio: „I najveće počasti donose više zavisti, nego ugleda.“ Nije nam drago kad se drugi (valjda zbog zavisti) ne znaju veseliti našim uspjesima, našoj sreći ili uspjesima naše djece. Ali, s druge strane, ostajemo zatečeni vlastitom nemogućnošću sudjelovanja u zadovoljstvu i sreći drugih. Znači, kad se mi nađemo u situaciji iskreno se obveseliti uspjehu i sreći drugih, kad nas zateče onaj mali grop u grlu, kad nam osmijeh zastane na usnama, htjeli bismo iskreno čestitati, ali nam nešto iznutra ne da. Takva nemogućnost divljenja, zahvalnosti i suosjećanja stvara u nama loše mišljenje o nama samima. Tada je zavist zaista „uvreda samome sebi“.

U medijima se zavist najčešće veže uz ljepotu, novac, moć, uspjeh i slavu, ali se zavist veže i uz: plemenitost, unutarnji mir, kreativnost, sreću, rekli bismo jednom riječju – životnost. Britanska psihoanalitičarka Melanie Klein ističe smirenost kao jednu od osobina na kojima ljudi jedni drugima znaju izuzetno zavidjeti. Ima tu nešto: kad ljudi jednostavno ne trpe da je netko smiren, da živi u miru ( a to je životnost) i onda sve rade da ga uznemire, da ga unesreće, da ga opterete. Zatim, ljudi znaju itekako zavidjeti na dobroti i na nevinosti (u kojoj ne može biti zavisti). Srednjovjekovni umjetnici oslikavali su zavist kao zeleno čudovište koje nagriza naše srce. Zavist nas zaista izgriza iznutra. Problem sa zavišću je u tome što nam iskrivljuje percepciju i pogled na sebe i svijet oko sebe. Zavist nam iskrivljuje i tuđe osobine. Ako smo zavidni i pakosni i druge ćemo doživljavati kao hladne i arogantne i onda kada to oni nisu. Zavidna, zlobna osoba ne uviđa da njezin problem nije protivnik (susjed, kolega ili kolegica, političar), nego to malo zeleno čudovište zvano zavist koje nam se uvuklo u srce. „Naša zavist uvijek traje duže od sreće onih kojima zavidimo.“ (Heraklit)

Kad sam jutros  jednoj dragoj osobi rekao da ću „glasno misliti“ o zavisti, odgovorila mi je: „Malo je jedna emisija za tu temu!“ I sad vidim da je bila u pravu. Kažu da je zavist neizlječiva, ali se ipak može kontrolirati. Terapija je dugotrajna, a liječnik leži u nama samima. Prvi korak je priznati da zavist postoji i da je u nama. Ona je onaj „zločesti pas“ u nama. Nemojmo ga hraniti da to malo zeleno čudovište ne zagospodari našim životom. Hranimo onog „dobrog psa“ u nama: tako da smo dobri, zahvalni, plemeniti, nesebični, pošteni… Tada će sve u nama i oko nas imati više smisla i bit’ će nam svejedno „je li to teče rijeka ili voda i je li to prolazi vrijeme ili život“ (Andrić)…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Komentari