Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

PAS MEDO LAJE

Objavljeno prije

Glasne misli, Pas Medo laje

Najpoznatiji Pas u Hrvatskoj je pas Medo. Po presudi suda u Puli naš pas Medo mora biti zatvoren od 8 sati navečer do 8 ujutro kako ne bi lajao. Susjedi su Medu optužili i uspjeli mu privremenom odlukom suda zabraniti lajanje 12 sati dnevno. Iako pas Medo nije nikada nikoga ni napao, ni ugrizao susjedi su podigli tužbu jer pas gotovo stalno laje danju i noću te – kako piše  – “lajanjem i zavijanjem uznemirava tužiteljicu u redovitom korištenju njezinom nekretninom”. Odmah je na Facebooku osnovana grupa podrške za Medu pod raznim sloganima „Pas, a ne zločinac“,Je suis Medo“, „Medo heroj, a ne lajavac“, na brzinu je skupljeno na tisuće lajkova, tj. „sviđanja“. Suđenje Medi se nastavilo, zatraženo je i specijalno vještačenje da stručnjaci precizno izmjere buku Medinog laveža. Društvo za zaštitu životinja je zabrinuto za Medino psihičko zdravlje, jer poslije 12 sati zatočeništva i samoće u ostavi boje se da već boluje od depresije… Drugi prijatelji životinja negoduju što su zakoni nedorečeni pa se psa tretira kao stvar i kao vlasništvo gazde, a ne kao člana obitelji koji bi trebao boraviti u dnevnom boravku. Prijatelji pasa donose stručna mišljenja: „Pas koji stalno laje, obično laje zbog toga što je frustriran i dosadno mu je. Frustracija i dosada mogu lako prijeći u destrukciju, pa i u agresiju. I pas treba kretanje, vježbu, intelektualni izazov, socijalizaciju, društvo drugih pasa. A to je nešto što je, nažalost čak i u najrazvijenijim društvima, jako teško propisati zakonom. Ostaje nam, kao i do sada, da svi skupa promičemo pozitivne načine komunikacije sa psima, a to ćemo najbolje učiniti šetajući svog kućnog ljubimca na uzici u prirodi.“

Pas Medo očito ima grdnih problema s hrvatskim pravosuđem, narod je ogorčen, ljubitelji životinja još ogorčeniji, facebook grupe također, jer se lako poistovjetiti s Medom, lako i sami za svoj život kažemo nekad i sve češće – da je to „pasji život“, sličan Medinom životu, i nama ljudima pravomoćne sudske presude „brane lajati“. No, nije tema ovih misli Medo i njegova pasja sudbina, Medo je samo povod da malo progovorimo o ogorčenosti, o skrivenim ranama… Tako u TV-emisiji voditeljica pita uvaženog psihijatra: „Što vi mislite, profesore, je li Medino lajanje glavni razlog ovog sudskog spora?“ Profesor je odgovorio: „Sigurno ne, jer ako ste pozorno slušali Medini vlasnici su rekli da su susjedi htjeli za male pare kupiti njihovu nekretninu u dnu dvorišta, a oni nisu na to pristali. U ovakvim i sličnim situacijama pravi razlog je skriven, a onda se nađe povod, neki banalniji razlog kao npr. Medino lajanje, samo da se napakosti, uznemiri i pokaže snaga i nadmoć.“

Ima mnogo ogorčenih među nama. Dovoljno je „zabosti“ u bilo koju temu pa da procuri jad. Kad krenu komentari, sklanjaj se! – Čitam na portalu najavu smotre folklora u Metkoviću „Na Neretvu misečina pala“, veselim se tomu i drago mi čuti, a u drugom komentaru ispod piše: „Samo nam usmrde kulturno središte.“ Svoje ogorčenje je iznijela i jedna čitateljica: „Dok nije krenuo ovaj Internet, nisam znala da ima ovoliko glupih i zločestih ljudi!“ Puno je ogorčenih među nama. Ako u sva ta ogorčenja oko svagdanje borbe za život ulijemo ona posebna od posebno gorkih ljudi koji nam zagorčavaju ionako gorak život, i ako na to nadodamo svu povijesnu gorčinu još od Tuge i Buge, preko ustaša, partizana, Bleiburga i Jasenovca, do Škabrnje i Vukovara, nema nam spasa među svim tim katalozi nezaraslih rana i tužaljki na pasju sudbinu i na pasje ljude. Normalno je da čovjek bude ogorčen na neke postupke i događaje, ali gorčina nije normalno čovjekovo stanje. Ima akutne i kronične gorčine. Akutna se obično očituje iznenadnim ispadima bijesa i agresije, ali dosta brzo prolazi. Kronična gorčina je dugotrajna bolest podmuklije naravi. Zagorčuje čovjeka do posljednje stanice. Simptomi su: vječno gunđanje i prigovaranje, nikad zadovoljni, ogovaranja i klevete, cinični i zlonamjerni, zlobni komentari… Uostalom, svatko je barem nešto od ovoga iskusio. Ogorčeni ljudi kao da su uvijek u pravu, s pravom budu ogorčeni pa njeguju svoju ogorčenost i po njoj postaju prepoznatljivi – oni sami uvjereni kako su borci za pravdu, direktni, zgroženi ljudima i situacijama zauzimaju se za opće dobro. U slučaju psa Mede puno je ogorčenih: ogorčeni su susjedi jer Medo puno laje; ogorčeni su vlasnici Mede jer ga svaki dan moraju zatvarati u ostavu, a ogorčeni su i na susjede jer „što oni imaju biti ogorčeni!“; ogorčeni su i prijatelji životinja što je Medo na lancu, a ne u kući u dnevnom boravku, ogorčene su i facebook grupe, koje skupljaju lajkove/sviđanja ogorčenih, a koliko je tak pas Medo ogorčen?

Kao što je rekao psihijatar, pravi razlozi naše ogorčenosti redovito su skriveni, to su neke stare rane i ožiljci kojima ne damo zarasti; rana je davno zacijelila, ali nas bole ožiljci. Vjerujem da ste gledali hrvatski film „Sokol ga nije volio“, izvrsna glavna uloga pok. Fabijana Šovagovića: vrijeme Drugog svjetskog rata u Slavoniji, svu muku i gorčinu skupljao je u sebi i šutio, a onda bi se iskalio na konju Sokolu, ulazio bi u štalu i tukao ga… Imamo u životu puno sličnih situacija, kad u sebi nakupimo malo zavisti i jala, kad nam zasmeta tuđi uspjeh i tuđa sreća, kad nas uznemiri čak i tuđi mir i zadovoljstvo, napravimo problem međe na njivi, grane koja iz susjedova vrta prelazi u naš, pijetla koji zorom kukuriče, psa koji laje… Pa se pozove policija, pa se pronađe odvjetnik, pa je „pravda“ spora, pa sve to prijeđe u opsesiju i samo čuješ kako pas Medo laje. Loše je to što je čovjek toliko zauzet svojim ranama, toliko okrenut prema samom sebi da mu se dobar dio životne brige vrti oko toga kako će dokazati svoje pravo na svoju ogorčenost. Koju god temu otvoriš, u koju god temu zabodeš izlije se jad i ogorčenje. I dok normalan čovjek nastoji postići cilj koji je sebi odredio, ogorčen čovjek traži u prvom redu zadovoljštinu za svoju gorčinu. Možda su neki ljudi i zaista krivi za našu gorčinu, ali je veliko pitanje hoće li ih naša gorčina navesti na to da poprave stvar.

Svoju ogorčenost nije jednostavno izreći javno, jer treba računati s mogućim posljedicama. Zato se to sve češće radi anonimno (Anoniman – grč. anonymos = bezimen, nepoznat; lat. anonimus = nepoznat čovjek, „nitko i ništa“…) S tim anonimnim prijavama susreću se svakodnevno policija i socijalne službe: moraš izići na teren i provjeriti, a često je prostim okom vidljivo da je pravi razlog nešto drugo. Ljudi često od institucija traže zadovoljštinu za svoju ogorčenost pa znaju zaprijetiti: „Poslat’ ću ja njemu policiju pa neka se misli!“ ili „Poslat ću ja njoj socijalnu službu pa nek’ joj djecu vode u dom…“ – Problem je što gotovo uvijek više zahtijevamo, tražimo od drugih, nego što sami pružamo. I dok ti sve više inzistiraš da dobiješ zadovoljštinu za svoju opravdanu gorčinu, gorčina postaje sve gorča. „Gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti.“ (Bajsić)

Na kraju se, već po običaju, vraćam uvodu, odnosno povodu ovoj temi o ogorčenosti, a to je pas Medo kojem je sud zabranio lajanje i svojom pravomoćnom presudom ogorčio mnoge. Što napraviti? – Možda bi bilo rješenje najprije pomoći Medi i izvoditi ga 2 puta dnevno na šetnje u prirodu; idealno bi bilo da se u tom poslu izmjenjuju Medini vlasnici i Medini susjedi, a da po potrebu „uskoče“ društva za zaštitu životinja i sve to pod budnim okom facebook grupe „I ja sam Medo“ i sve dotle dok se Medo ne riješi depresije i bude zadovoljan da više nema potrebe zalajati. Dotle bi trebalo promijeniti Zakon o kućnim ljubimcima, jer ako je „kućni ljubimac“ onda Medo treba boraviti u kući, a ovako je on „dvorišni ljubimac“, ili „ostavinski ljubimac“, kad već boravi u ostavi … Zakon je nedorečen, ljudi ogorčeni i tu nema sreće. – Nema tu konačnog rješenja, možda tek sugestija. Pričao ja mojim blizancima kako ću nabaviti kućnog ljubimca – kravu – i da će biti u vrtu, a oni to ushićeno prepričavali teti u vrtiću: „Tete, nama će krava kositi travu, gnojiti vrt, davati mlijeko, jogurt, sir i roditi tele!“ – Eto, kućni ljubimac krava je puno korisnija od kućnog ljubimca psa, i stvara puno manje problema – barem ne laje. Problem bi mogao nastati jedino kad bi svog kućnog ljubimca kravu vodio na uzici u šetnju rivom, jer bi opet bilo onih kojima bi to smetalo, „Vidi njega što on ima voditi kravu! Otkad ja pamtim u Metkoviću se nije nikada krava vodila u šetnju i to rivom! I otkad je krava kućni ljubimac?“… opet bi se nakupilo ogorčenih, pa onda anonimne prijave, pa policija, sud, komunalni redar i udruge za zaštitu okoliša, facebook grupe podrške ili zgražanja… i na kraju opet svi ogorčeni, a gorčina je ledeno tlo na kojemu ništa ne može rasti (Bajsić)…

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
Svadbeni salon Dalmata 300×250

Najčitanije