Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

Pariz – Vukovar – ”Psiholog iz Nazareta”

Objavljeno prije

Glasne misli, Pariz - Vukovar - Prorok iz Nazareta

Poštovani čitatelji, siguran sam da sam već negdje priznao kako znam da već postajem dosadan što neprestano govorim o istim stvarima. Ali, one su toliko životno važne da namjerno, „u inat sebi koji hoće biti zanimljiv“, nastavljam ponavljati isto i biti dosadan. Uostalom, i problemi se ponavljaju; nisu to novi problemi, već su samo novi ljudi koji se suočavaju sa starim problemima. Uvijek su to oni isti stari problemi koji se ponavljaju uvijek novim ljudima i novim generacijama. Početkom godine „glasno sam mislio“ o tragediji u Parizu kad je poginulo 12 ljudi i tada rekao: „Je suis Charlie potvrđuje da postoje ljudi koji su zbog svoje lažne ideje o Bogu spremni drugome oduzeti život, a sami su rođeni i odrasli na zapadu, u multikulturalnoj Europi… Zlo se dogodilo, a bojati se da se još veće „valja“ i prijeti svima.“  Evo prije nekoliko dana, događa se opet u Parizu još veće zlo. Ponovilo se još veće zlo i još veće zlo se najavljuje; problemi su stari, ali se događaju novim ljudima; zlo je „staro“, ali je i novo, jer pogađa nove nedužne ljude; zlo je sve veće, a žrtve su sve brojnije…

Odmah sutradan francuski bombarderi napadaju položaje Islamske države u Siriji (ISIL), a u vijestima samo kratka rečenica: „Osveta je bila žestoka i nemilosrdna!“ – Mediji pišu da nije ubijen niti ranjen nijedan civil, a u napadima su pogođeni uglavnom civilni ciljevi; bombardiran je stadion, muzej, bolnica, i zgrade… Uostalom, žrtve se „tamo – negdje – daleko – dolje“ na Bliskom Istoku odavno ne broje … Francuski predsjednik i premijer najavljuju kako će se još odlučnije boriti protiv džihadista: „Moramo protjerati i uništiti sve neprijatelje Republike!“ – Organizator napada na Pariz u intervjuu je najavio pokolj i poručio da mu je jedini cilj ubiti što više ljudi. SAD nastavljaju s još žešćim napadima iz zraka na teroriste u Siriji i u Iraku, a Islamska država prijeti napadom na Washington; Očekuju se napadi u Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Danskoj … S druge strane čitamo kako NATO savez kreće na Islamsku državu. Europa se buni kako teroristi i džihadisti prelaze unutarnje i vanjske granice EU kao da ih nema i traže ukidanje Schengena; Europa se polako ograđuje žicom i podsjeća na obvezu „ako je jedna članica EU ugrožena i napadnuta, sve druge članice/države EU dužne su joj pomoći… Policija u Australiji dobiva naredbu da u naoružane ekstremiste puca bez upozorenja… Kao da je cijeli svijet uvučen u sukob, u rat, u pokolj i ubijanje.

Nastavljam ove teške misli u maniri ratnog izvjestitelja s terena: Rusi s Kaspijskog jezera sa svojih ratnih brodova ispaljuju 16 raketa, ruski proizvod ogromne razorne moći koje lete 1400 kilometara prema Siriji. Nitko ne spominje koliko je mrtvih (vojnika, civila, žena, djece, nevinih ili krivih – koliko je ljudi, koliko života ubijeno); malo poslije ovoga srušio se ruski putnički avion, Islamska država preuzima odgovornost za ovaj zločin, u Rusiji 3 dana žalosti, osveta je stigla jučer kad su ruski bombarderi i krstareće rakete „sijali smrt iz zraka“, a sada su opet „na redu“ džihadisti koji poručuju Rusima „da će plivati u oceanu krvi“… I jučer se pucalo u Parizu, žena samoubojica aktivirala eksploziv, uvlači se strah u europske gradove, u Nigeriji Boko Harem preuzima jutros odgovornost za eksploziju na tržnici, 30 ljudi, 30 života ubijeno … Čitam vijest kako je teror u ovoj godini drastično povećan, jer je ubijenih ljudi u terorističkim napadima na svijetu povećan za 800%!!! Sve se ponavlja, zlo se ponavlja, samo su žrtve uvijek nove (vojnici, civili, žene, djeca, krivi ili nevini…) na stotine njih, na tisuće. Zlo se povećava, to mu je u prirodi jer, kao što se virus mora hraniti zdravim stanicama da bi opstao, tako se i Zlo „hrani“ mukom, nesrećom, bolom i smrću nedužnih ljudi. Žalosno je što ljudi ubijanjem i sebe i drugih „preuzimaju odgovornost za zlo“ pomažu Zlome da se uvijek iznova ponavlja i događa uvijek novim ljudima… Liječnik iz Sirije donosi potresnu priču, kad su mu za vrijeme bombardiranja donijeli ranjenog dječaka od svojih 4-5 godina, rane su bile smrtne, nije mu uspio pomoći. Dječak je bio u šoku i u suzama, a prije nego li je izdahnuo samo je rekao: „Sve ću vas reći Bogu!“

Danas se sjećamo Vukovara i njegove žrtve, sjećamo se Škabrnje i žrtava (vojnika, civila, žena i djece, krivih i nevinih) iz Domovinskog rata. To zlo se dogodilo prije 24 godine. Toliko godina živimo u nekom, kakvom-takvom miru. Povlačim paralelu između dva svjetska rata: Prvi svjetski rat je završio 1918. godine i odnio je sa sobom preko 40 milijuna žrtava, a samo 20 godina poslije događa se Drugi svjetski rat i odnosi 60 milijuna žrtava! – Zlo se ponavlja, zlo se povećava, povijest je učiteljica života, a mogli smo naučiti još od Rimljana da je razdoblje mira (tih 20-ak) godina služilo ljudima da se mogu u miru pripremati za novi rat. No, očito je kako su se vremena promijenila, globalizirali smo se, informatizirali, tehnički napredovali, dakako da smo i oružja usavršili i okrenuli ih prema drugima… No, je li se čovjek promijenio, je li barem malo napredovao „od Krapinskog pračovjeka“ i zoološkog pravila: ako hoćeš živjeti, ne daj drugome da živi? – Kad se netko opaše eksplozivom u avionu, aktivira ga pa ubije i sebe i druge ljude u avionu da bi poslao poruku onima dolje na zemlji, zamišljam kako je danas u našem globaliziranom svijetu taj avion cijeli naš planet. Kome šalješ poruku i koji je smisao kad je cijela Zemlja opasana eksplozivom i može svaki čas eksplodirati? Neće ostati nitko da preuzme odgovornost za to konačno zlo.

Dok sam ove misli stavljao na papir dolaze vijesti o novim bombama, terorima i novim žrtvama; javljaju se i oni koji kažu da su odgovorni za to zlo – nek’ se zna da su oni ubijali. Ovo mora prestati. A kako? – U naslov sam htio napisati: „Pariz – Vukovar“, ali sam nadodao i riječ – „praštanje“. Mora se prekinuti ovaj lanac osvete i zla. Mora netko početi ne nastavljati „preuzimati odgovornost za zlo“, već „početi preuzimati odgovornost za dobro“. To se može jedino praštanjem onome tko ti je nanio zlo, tko je nanio zlo tebi i tvojima, tvome narodu. Znamo da svijet, društvo i politika počiva na konfliktu, na sukobima. „Praštanje je oblik pravednije pravednosti u ovom nepravednom  svijetu.“ „Praštanje je ljubavna pobuna protiv nepravedne boli“. Praštanje je kad se sam odrekneš prava da se osvetiš drugome koji ti je nanio zlo. Praštanje je – zapravo – privilegija jakih ljudi, ljudi koji više mogu ponijeti i koji dalje vide. Ljudi koji osjećaju odgovornost najprije za sebe, jer oprostiti znači osloboditi se, odriješiti se od onoga što nas je sputalo, onako kako se oslobađamo kada driješimo konopce koji su nam vezali ruke i noge.

Naša mržnja ili želja za osvetom ne dotiče onoga koga mrzimo, a nas kida i rastače. Jaki ljudi praštaju radi sebe i svog mira, radi budućnosti, jer je pamćenje princip povijesti, a praštanje princip budućnosti. Ako želimo zajedničku budućnost moramo početi opraštati. Dovde smo svi isti, i vjernici i nevjernici, samo što vjernici idu korak dalje i opraštaju zbog Boga, jer se i On nama „zajmio“ i On je nama oprostio i oprašta. U naslov ovih misli, uz „Pariz – Vukovar – praštanje“, sebi sam nadopisao još tri riječi: „Psiholog iz Nazareta“. Ovaj naziv za Isusa pročitao sam kod „prijatelja Bajsića“, jer slušajući „Psihologa iz Nazareta“ i primjenjujući njegove metode Zemlja i ljudi na njoj još imaju šanse: ljubi bližnjeg svoga – oprosti – okreni drugi obraz – blago poniznima – budite prijatelji jedni drugima – opraštajte jedni drugima – volite i neprijatelje… Poštovani čitatelji, svjestan sam da ovo s „Psihologom iz Nazareta“ zvuči utopistički neizvedivo, ali koja nam je alternativa? Ovih teških dana imam osjećaj kako je svaki pojedini čovjek na ovoj Zemlji opasan eksplozivom i samo čeka hoće li ga aktivirati on sam ili netko drugi u ime nečega. Moramo početi od sebe, suočiti se s vlastitom zloćom, oprostiti sebi pa drugima, „preuzimati odgovornost za dobro“, jer jedino tako Zlo neće imati zadnju riječ. – Zašto je tako teško povjerovati „Psihologu iz Nazareta“?!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
POLJOPROMET – Čestitka 2019

Najčitanije