Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

KOMPROMIS I KOMPROMITACIJA

Objavljeno prije

Glasne misli, Kompromis i komprimitacija

Dok sam se premišljao koju temu od nekoliko njih izabrati: Dan je osoba s invaliditetom, Dan volontera, Sv. Nikola i Dani darivanja i solidarnosti, zaključio sam ipak da je najbolje krenuti s pričom koju vrijedi ispričati: Nekidan dok sam se vrtio oko ručka, jedan od mojih blizanaca sjeda za stol da će on napisati pismo Malom Isusu. Potrajalo je to njegovo mučenje sa željama i sa slovima, a na kraju sam morao pozorno slušati po prilici ovo: „Dragi mali Isuse, molim te donesi mi laptop, tablet, mobitel i tenk na daljinski. Hvala!“ – i čeka sad on moje mišljenje. A ja sam, ne bi li olakšao posao Malom Isusu, počeo po prilici ovako: „Odlično si ti to napisao, ali moraš znati da ima puno djece koja nemaju što jesti, oni su puno potrebniji od tebe, pa će Mali Isus najprije njima pomoći. Ti si puno toga nabrojao, sve je to skupo, zato izaberi nešto drugo za malo kuna, da Mali Isus ne troši puno.“  No, moj mališ se nije dao smesti i odgovara mi: „Ali, tata, Mali Isus ne mora ništa kupovati, on samo kaže i to se stvori, on ti uopće ne troši kune.“

Ova zgoda s mojim sinčićem inspirirala me za temu – kompromis i kompromitacija. Konkretno: moj sinčić realno ne može dobiti sve što je zaželio na onom popisu, još realnije je da će dobiti neku sitnicu koja uopće nije na popisu, treba izabrati dar koji će ga razveseliti, a koji neće dovesti u pitanje njegovu djetinju sliku Malog Isusa „kojemu nisu potrebne kune“, dakle, valja nam učiniti – kompromis (lat. compromissum – nagodba, sporazum, suglasnost među različitim mišljenjima postignuta uzajamnim ustupcima). U ovom slučaju veliki je izazov pred nama, kako će taj kompromis izgledati. No, odgovor mog sinčića mene je kompromitirao. Zatekao me, nisam znao što odgovoriti, doveo me u pitanje i zašutio sam. Kompromitacija – riječ koja također dolazi iz latinskog glagola compromitto, 3. – izlagati neprilici, narušiti ugled, povjerenje, dovesti u pitanje… Moja šutnja me je kompromitirala pred mojim sinčićem, narušila je i dovela u pitanje njegovu idealiziranu sliku oca koji zna odgovore na sva pitanja. – No, vratimo se mi kompromisu. Kompromis je nepopularna tema, sama po sebi zvuči loše, kompromitantno. Svi mi volimo principijelnost, „biti čovjek od principa“ zvuči veliko i gordo. Na svim životnim poljima težimo za principima i principijelnošću, cijenimo principijelne ljude, dok kompromis nije na cijeni, uz njega se veže slabost, neodlučnost, mlakost, ništa gordo u kompromisu nema. Kompromis ne spašava, samo principi spašavaju.

Iako je na cijeni principijelnost naš je život sazdan od kompromisa. Od kompromisa je sazdan život obiteljske zajednice. Gdje u obitelji nestanu kompromisi, nastanu nametanja jednih drugima ili rasulo obitelji. Život raznih skupina i društvenih slojeva sazdan je također od kompromisa. Uvijek je bilo i bit će onih kojima se žuri i onih koji su sporiji, onih koji su, kako se to kaže, strogih sudova i onih koji su popustljivih pogleda. Za suživot u zajednici je potreban kompromis. Raznolikost obogaćuje, a nije prepreka suživotu. Dobro je da među nama bude ljudi hitrijeg ali i sporijeg hoda, ponešto drugačijih pogleda. Jedino je neophodno: da budu čestiti i sposobni za dogovor. Valja nam činiti kompromise: nekada ću učiniti kompromis da izvučem barem minimum dobra, a nekada će mi kompromis pomoći da od dva zla izaberem ono manje. U kompromisu oni gordi i principijelni moraju malo popustiti, svaka strana će se nečega odreći. Nije idealno za sve, ali je rješenje koje pomaže živjeti.

Znamo da kompromis nije popularan – i bez obzira na sve – na njega gledamo kao na nužno zlo, ali zato volimo kompromitirati, tj. stvarati o nekome loše mišljenje kod trećih osoba ili društva; kvariti nečiju reputaciju, dobar glas, ugrožavati čast. Svega ovoga imamo „na bacanje“, kamo god se okrenemo, koji god medij otvorimo, kakvi god su izbori u pitanju, od biranja predstavnika stanara do predsjednika države – na djelu je kompromitacija. Naći nešto o protivniku, kompromitirati ga pred javnošću, kompromitaciju ponavljati s ciljem konačne eliminacije „ma svi su vam oni isti“. – Na početku sam spomenuo kako je ovaj tjedan bogat događanjima: Dan osoba s invaliditetom i u skladu s ovom temom kompromisa i kompromitiranja svjedočim od samog početka i kao ravnatelj centra za socijalnu skrb, a svatko dobronamjeran može samo pogledati koliko je Udruga osoba s invaliditetom „Prijatelj“ dobra učinila za naše sugrađane s invaliditetom. Dovoljno je usporediti kako je bilo 10 godina prije, a sada: prilagođeni nogostupi, radionice, suvenirnice, električna kolica, ortopedski kreveti, osobni asistenti, asistenti u nastavi, feedback, senzorna soba, projekti, organizirani prijevoz, zadruge, zaposlenici, socijalna zadruga „Prijateljica“, Zaklada „Neretvansko srce“… Ne može se sve ni nabrojati! – E sada: naravno da je bilo i kriza, posustajanja, preispitivanja, krivih procjena i poteza, kriva riječ, krivi ton… Bilo je kompromitacija. Kako sve vrednovati? – Ako polazimo samo od neke greške, od pojedinca koji je pogriješio i po uhodanoj matrici „nitko ne valja“, tamo samo zarađuju i „peru novac“, i to širiš gdje stigneš – gotovo, Udruga Prijatelj je kompromitirana i s njom kompromisa nema.

Dana 5. prosinca je i Dan volontera pa ja opet svjedočim kako grad Metković ima puno ljudi koji puno pomažu počevši od naših vrtićana, učenika, mladih, sportaša, privrednika, do običnih, malih ljudi i naših djedova i baka – tu su udruge, Karitas, Crveni križ, župni uredi, ustanove i stranke, puno pojedinaca koji pomažu u tajnosti, ali je zanimljivo kako se i te volontere znade dovesti u pitanje, obrukati i ozloglasiti… kompromitirati (naći im nešto) tipa „misliš ti da bi to on/ona ili oni radili da nemaju nekakve koristi“… Tako da ljudi koji žele pomoći budu često razočarani i povrijeđeni pa kažu „pa što je meni ovo trebalo“. – Tko je to danas čist, a da ga se ne može zaprljati? – „Samo je nebo čisto jer se rukama dohvatiti ne da“… Tko to nije kompromitiran: država, vlast, sabor, grad, općina, crkva, pojedinci… pa i javna glasila kojima je posao da informiraju javnost, ali kako vijest prenijeti? – Možeš iznijeti mišljenje jedne i druge strane, a da nisi rekao istinu. Nekad je istina sakrita, nekada stvar dogovora, nekad je teško naći granicu kako prenijeti vijest, a nikoga povrijediti. Nekad moraš dobro razmisliti, a nekad je dobro, ako se može, neki događaj pogledati s vremenske distance kad je istinu lakše prepoznati.

Kad već razmišljamo o kompromitaciji, nekako mi je najlakše krenuti iz iskustva, tu sam siguran, kao što sam siguran da bi svatko za sebe mogao donijeti i donositi puno primjera kompromitacije. Centar za socijalnu skrb ima puno funkcija i obveza – preko 160. Ljudi često miješaju Centar za socijalnu skrb, s Mirovinskim, sa Zavodom za zdravstveno osiguranje, sa Zavodom za zapošljavanje, a oni koji su upućeni na centar, muka ih natjera ili samo jedna od onih 160 funkcija. Nama je posao da smo npr. kod razvoda braka barem jednoj strani krivi, kompromitirani smo; često smo svima krivi… Tako da se znaju pisati predstavke Ministarstvu koje od nas traži očitovanje. Što se sve protiv nas napiše, znade nas naljutiti, povrijediti, razočarati, ali takav je to posao… Dobro je nekada čuti i priznanje za svoj rad, kao nedavno gore negdje u Otrićima kad smo bili na intervenciji i kad je jedna službena osoba vidjela što sve i kako ljudima nastojimo pomoći, priznala je: „Ja sam mislila da vi ništa ne radite, a sad vidim da vam posao nije lagan.“

Moram ići nekako prema kraju ovih misli pa ću postaviti još samo jedno pitanje: Kad radimo kompromis, a kad se kompromitiramo? Svaki put kada u nekoj životnoj situaciji nisu zadovoljeni naši minimalni zahtjevi, tada se zapravo kompromitiramo i tada se ne može reći da samo radimo kompromis. To se najzornije pokazuje u bračnim i partnerskim odnosima: kompromitiranje samoga sebe najčešće nastaje kad se nalazite u nekom nezadovoljavajućoj vezi, odnosu gdje prihvaćate partnera koji vas ne cijeni, ne poštuje. Često da biste sačuvali tu vezu i navezanost na tu osobu, da biste sačuvali brak, pa sve to radite zbog djece ili zbog nekih drugih razloga – mislite da činite kompromis – a u stvarnosti kompromitirate i niječete sebe i postajete tiho nesretni… Često je teško odlučiti gdje završava kompromis, a gdje započinje kompromitiranje.

Zato ja, da se ne bih dalje kompromitirao, biram kompromis i završavam ove „Glasnih misli“.

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
ČISTOĆA METKOVIĆ – Čestitka

Najčitanije