GLASNE MISLI

KOCKA I KLAĐENJE

Objavljeno 12. studenoga 2015. u kategorijama: Glasne misli, Kolumne.

Glasne misli, Kocka i klađenje

U ovim „Glasnim mislima“ preskačem uobičajeni uvod, a sam naslov o kocki i klađenju poziva da se kao pojedinci i kao zajednica upitamo, zamislimo i razmislimo. Zato na početku donosim životnu priču tipičnu za sve ovisnike o kocki i klađenju: „Jednog poslijepodneva sam svratio u kafić i nakon radnog dana naručio nekoliko pića. Bio sam prilično umoran jer je bio početak mjeseca i imao sam puno posla oko raznošenja mirovina korisnicima. Kako su mnogi tog dana bili na poljima i obavljali poljoprivredne radove, mnoge mirovine nisam podijelio jer ljude nisam zatekao kod kuće pa mi je puno posla ostalo i za sutradan. Nije mi se dalo ići natrag u ured, razdužiti novac i sutra ga ponovno zadužiti pa sam zastao u kafiću da malo odmorim. Nakon nekoliko pića izgubio sam osjećaj za vrijeme. Po običaju otišao sam odigrati koji poker. To je strastvena igra koja me jako privlači, uzbuđuje i kad sam za aparatom, obuzima me cijelog. Počeo sam s malim ulogom. Dobro mi je išlo. Dobivao sam. Uskoro su se ljudi počeli skupljati oko mene i navijati za mene. Bio sam uzbuđen. Bio sam centralna ličnost kafića. Mnogi su mi donosili runde pića. Sve se vrtjelo oko mene. Kako je dobit bivala sve veća, podizao sam ulog. Svako novo davanje bilo je na veći čip. Vadio sam novac iz džepa na košulji. Kad ga je ponestalo, posegnuo sam za novčanikom. Dobitak je rastao i sada više ne bi bila fora da prekinem igru i uzmem dobitak, osjećao sam da moram ići do kraja. Kad u novčaniku više nije bilo novca, sjetio sam se da sigurno nešto imam u džepovima (to je ono što mi penzići daju kad im donesem mirovine). Dobit je vrtoglavo rasla, a svi su bili oko mene i navijali za mene. Svaki porast dobitka za mene je bio novi izazov da povećam ulog. U jednom trenutku nisam više imao novca, a dobitak je bio nezapamćen. Sjetio sam se da u torbi imam novac od mirovina koje nisam podijelio. Pomislio sam: „Ma ‘ko ga je.., uzet ću malo, lako ću to vratiti čim ovo dobijem.“  Bez puno razmišljanja posegnuo sam za novcem iz poštarske torbe, a ljudi oko mene su pljeskali. Dobitak je rastao, ja sam podizao ulog, društvo je uživalo i slavilo me. Runde su i dalje pristizale. Ne sjećam se baš svega što se događalo, ali znam da je iznenada u kafiću zavladala smrtna tišina. Nisam odmah skužio o čemu se radi. Ubrzo je moj san nestao, a bajka se pretvorila u užasnu stvarnost: kad sam trebao dići 80.000 kuna – pao sam! Sve sam izgubio! Ostajem sam, izbezumljen i zapanjen. Pomalo su se svi udaljili od mene. Odjednom kao da sam se otrijeznio, sve sam vidio, čuo i osjetio. Osjećao sam veliku bol u prsima, grčeve u nogama i rukama, a glas iz sebe nisam mogao ispustiti. Pored nogu vidio sam praznu torbu, a oko nje razbacane mirovinske priznanice i drugu poštu. U mojoj torbi više nije bilo novaca … Tog poslijepodnevna potrošio sam sve svoje novce i oko 20.000 kn iz torbe. To su bili novci od mirovina koje nisam danas podijelio, ali te sam novce trebao sutra odnijeti korisnicima. Ne pitajte me što se dalje dogodilo.“ – Postoji priča iz 19. stoljeća da su na izlazu iz ondašnjih znamenitih kockarnica stajale sluge s pištoljem na jastučiću, kako bi kockari (koji su sve izgubili i propali) mogli ad hoc (odmah) učiniti samoubojstvo. Mnogi to učine post hoc (poslije), kad su već odavno pali na prosjački štap pa i dublje, mnogo dublje od prosjačkog štapa.

Netko će možda reći da previše lamentiramo i dižemo bezrazložnu buku, jer se kockalo „od kad je svijeta i vijeka“. Točno, stoljećima se kockalo i svjetska literarna baština je bogata tematikom kockanja, do danas je snimljeno na stotine filmova u kojima se kockanje prikazuje kao poželjan oblik ponašanja. No, više je nego očito kako se danas u našoj sredini epidemijski širi broj ovisnika o kocki; dakako prati ih sve veći broj automat klubova, kladionica i otvaranje novih kockarnica. Čujemo i najave otvaranja kockarnice u Metkoviću; možda to bude obilježeno kao kulturni događaj s posebnim značajem za društvo u cjelini. – Ovdje se radi o svevremenskoj ljudskoj želji za brzom zaradom pa kockarnice i kockari nisu društveno negativno stigmatizirani.  Kockarnice, kladionice, poker aparati su ugostiteljski objekti, onu ugošćuju ljude nudeći mogućnost zarade na brzinu, „bez muke i motike“. Laku zaradu novca obećavaju i nude: 1. Hrvatska lutrija, podržavana od države, koja ima novca da snažnim, marketinškim TV-porukama uspješno potiče i uvjerava građane kako se isplati igrati; 2. legalne kockarnice (Hrvatska ih ima nekoliko puta više od recimo Nizozemske); 3. sportske kladionice (ima ih na stotine, kontrola ulaza i igranja za malodobne vrlo slaba, gotovo nikakva); 4. brojne igraonice s automatima za igre na sreću; 5. igre na sreću koje pokreću mediji (od tiskanih do TV) te prigodne igre na sreću trgovačkih lanaca; 6. ilegalne igraonice (od kartanja do ruleta) što ih organiziraju njihovi vlasnici i u koje se ulazi s posebnom lozinkom. U posljednje vrijeme tu je i sve raširenije on-line kockanje. Procjenjuje se da je danas na internetu dostupno više od 1700 kockarskih adresa. Tehnološkim napretkom kockanje je danas omogućeno i putem interaktivne televizije i putem mobilnih telefona, tako da možeš kockati iz udobnosti svoga doma 24 sata, s osjećajem kako ne trošiš novac, već se „samo igraš“ …

Očito je da se puno njih natječe „ugostiti“ čovjekovu želju za brzom i lakom zaradom. Ugostitelji nisu krivi, pilatovski peru ruke, oni samo nude mogućnost, izbor je na pojedincu, ali onaj koji počne kockati slobodnom voljom, na kraju postane zarobljenik i ovisnik, a to i jest cilj. Tako i ovisnik o kocki nije ni svjestan da nije lovac, već lovina od koje drugi imaju velike koristi. Kockanje donosi dobitak. „Dobitak bez rada“ – kaže dr. Vladimir Gruden – „stvara mistični osjećaj moći.“ Tako stručnjaci analiziraju i zaključuju da kocka uvijek pruža užitak: zadovoljstvo pri dobitku i uzbuđenje/adrenalin pri gubitku. Kocka se dok se ima. Tek kad izgubiš sve, smiriš se. Pa kako onda napustiti kockanje kad uživaš i dobivajući i gubeći? O uzrocima kockanja mogli bismo na dugo i na široko, ali stavljam naglasak na posljedice. Kad kockar zapadne u spiralu propasti, a to je zlo i prokletstvo i kad dobivaš i kad gubiš, obrazac je gotovo isti: gubitak vlastitog novca, rasprodaja zemlje i nekretnina, dugovi i gubitak prijatelja, gubitak posla, raspadanje obitelji… Zaduživanje kod kamatara i metode koje koriste utjerivači dugova uzrok su neopisivih tragedija. Zlostavljanje koje proživljavaju roditelji čija su djeca u kockarskim dugovima, teško je i opisati…

Kako zaustaviti ovu epidemiju koja uništava  pojedince, obitelji i društvo?– Možemo reći da je odgovorna država sa svojim zakonima, i ugostiteljski objekti, i slobodni pojedinci koji kockaju, i odgoj u obitelji, i represivni aparati, i stručnjaci svih vrsta… Ništa nećemo napraviti ako samo kukamo, moraliziramo i pozivamo na odgovornost. Kakva je ova ovisnost i kako se s njom teško nositi, najbolje znaju oni koji u obitelji, među najdražima, imaju kockara… Slično kao i sve bolesti ovisnosti i patološko kockanje mora se liječiti, ali i sprječavati njegovo pojavljivanje. Zato moramo podizati svijest o problemu, ukazivati na uzroke i upozoravati na opasnost. Ovisnik o kocki izgubi samopoštovanje, izgubi dostojanstvo, slobodu i volju za životom, liječenjem i rehabilitacijom treba ga osloboditi, vratiti mu dostojanstvo, samopoštovanje i volju za životom… – Pročitao sam naslov „Ovisnost o kocki i klađenju: između bolesti i osobne i društvene odgovornosti“ – Svi se možemo pronaći da smo u ovakvim slučajevima negdje osobno ili društveno odgovorni; zato smo u našem gradu osnovali Klub kako bismo pomogli i ovisnicima i njihovim obiteljima; dali smo mu ime „Sigura“, stvorili preduvjete stručnom voditelju i stručnjacima drugih profila da pomognu u liječenju. „Rudarski je to posao!“ – kažu, ali je plemenit, a cilj do neba velik: zdrav pojedinac, zdrava obitelj, zdrava zajednica, zdrava budućnost …

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Komentari