GLASNE MISLI

CRVENA I ZELENA BOJA

Objavljeno 5. studenoga 2015. u kategorijama: Glasne misli, Kolumne.

Glasne misli, Crvena i zelena boja

Jučer sam u gradu sreo jednu dragu i finu gospođu, Metkovka je, trenutno u Zagrebu, u mirovini. Reče mi kako rado sluša i čita „Glasne misli“ iz Zagreba, ali da su tekstovi ipak malo zahtjevni i da nisu baš za svakoga. Poslije mi supruga priča kako je neka pedagoginja predložila da se učeničke zadaće, testovi, diktati i sve druge provjere učeničkog znanja i neznanja, ne ispravljaju više samo crvenom bojom. U redu je nastaviti s crvenom podcrtati i naglasiti pogreške da se odmah vide, ali bi isto tako bilo poželjno i pedagoški opravdano, npr. zelenom bojom podcrtavati i naglašavati ono što je dobro i što je napisano točno – neka se i to vidi. „U svakom slučaju“ – tvrdi ona – „ta zelena boja bi ohrabrivala djecu i poticala na bolji uspjeh, a ne samo crvena, pa opet crvena koja samo upozorava što kod učenika ne valja i što on sve ne zna. To zna obeshrabriti pa djeca brzo izgube volju.“ – Predlažem čitateljima da „ispravljaju“ i ove „Glasne misli“ crvenom bojom, ono s čime se ne slažu i što im ne paše, ali da i zelenom bojom naglase ono što im se sviđa, što ima smisla i što šalje neku poruku.

Ostajem u školstvu. Zapalo me na početku školske godine ići na dva roditeljska sastanka u gimnaziju: upoznavanje razrednice, osiguravanje učenika, e-dnevnici, roditelji pišu OIB-e i mailove, sve radi što bolje kontrole svojih sinova i kćeri, (Više nema mrdanja! Što su muljali muljali su!). Razrednica čita Pravilnik o izricanju pedagoških mjera u stilu „ako učenik učini ili ne učini ovo ili ono, sljeduje ga to i to…“ Sve lijepo stoji u Pravilniku: kad ih sljeduje ukor, kad opomene, kad opomena pred isključenje, a kad isključenje iz škole, kad kažnjava razrednica, kad učiteljsko vijeće, a kad ravnatelj…  Malko depresivno, htjedoh se javiti za riječ, pa se ne javih, jer što mogu ja sam protiv Pravilnika usvojenog na svim instancama iznad mene?! Previše je u njemu crvene boje: prijestupi, kažnjavanja, ukori, opomene, izbacivanja… Razrednica radi svoj posao, znam, a mogao sam barem priupitati je li postoji možda i neki drugi Pravilnik o izricanju pedagoških mjera o tome kako i kada pohvaliti učenika, potaknuti ga, nagraditi pa da unesemo u učenički život i malo zelene boje.

Prije nekoliko mjeseci imali smo u centru za socijalnu skrb upravni i stručni nadzor. Petero njih iz Zagreba su proveli tri dana u centru: „pročešljali sve, od vrha do dna“, ali su i obilazili dom, udruge socijalne skrbi, svratili u grad i – kažu – ostali ugodno iznenađeni sa živom i aktivnom (institucionalnom i izvaninstitucionalnom) socijalnom slikom Metkovića. Poslije nekoliko mjeseci dolazi Izvješće o upravnom i stručnom nadzoru, a na nekoliko stranica „samo crvena boja“, samo ono što nije dobro i što bi trebalo popraviti; „nigdje zelene boje“ a dobrih stvari je puno, puno više. Naravno da griješimo i da pogrešaka ima, najviše je tu formalnosti koje treba popraviti, a ja sam glasno primijetio, npr. kako za jedan predmet nigdje ne piše da smo toj obitelji pomogli u kući izgraditi („naliti“) dvije „deke“, da smo drugima pomagali i na druge načine, iako nas zakoni i pravilnici na to ne obvezuju. Nitko ne voli da ga se nadzire i kontrolira, ali ako se već mora, jer to traže svi ti zakoni i pravilnici, bilo bi poželjno, razborito i pedagoški opravdano naglasiti i one dobre stvari, tj. barem malo zelene boje, a ne samo crvena, pa crvena i samo crvena. – Tako su muž i žena došli u goste svojim kumovima, a njihov dječačić živahan, stalno u pokretu i u igri. Zaustavlja ga kuma i sa smješkom pita: „A kako je ono tebi ime?“„Ne.“ – odgovori dječačić i nastavi se igrati. – I u odgoju zna prevladavati crvena boja: ne ovo, ne ono, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, ako napraviš to dobit ćeš kaznu, ako ne napraviš nešto drugo, opet ćeš biti kažnjen… I u odgoju djece nedostaje nam tako često zelene boje, više pohvala, više poticaja i više ohrabrenja.

Negdje u Bosni okupili se fratri (ujaci) na duhovnu obnovu, koju je predvodio doktor teologije s fakulteta u Sarajevu. Cijelo jutro im je držao predavanja, duhovne nagovore, ispit savjesti, ukazivao na propuste, na grijehe i na manjkavosti: ne valja vam ovo, ne valja vam ono, niste dobri ovdje, loši ste ondje… Došlo vrijeme ručka, svi se pomolili, sjedaju, a jedan stari ujak ostao na nogama, malo „zazvonio“ žlicom u čašu kao znak da ima nešto reći. Svi zašutjeli, a ujak će: „Znate što, braćo? Ja bi nas ukinuo!“ – Razumljiva reakcija, jer kad se sve radi krivo i ništa dobrog nema, ukidaj, brate! Bolje da nas nema. – Kad sam već dijelom na „vjerskom terenu“ i glasno razmišljam o crvenoj i zelenoj boji, da spomenem i ovo: često znamo čuti za nekoga kako je veliki vjernik, netko će sam za sebe misliti ili reći da je veliki vjernik, dok će netko drugi o sebi misliti da je slab ili nikakav vjernik… No, često pogrešno mjerimo i procjenjujemo sebe i druge. Pogrešni su nam kriteriji i Pravilnik po kojem se ravnamo pa mislimo, npr. ako puno griješim, manje sam dobar vjernik, a ako manje griješim bolji sam i veći vjernik. Možemo isto ovo reći i u našim bojama: ako je u našim životima i djelima puno crvene boje, slabiji smo vjernici, a ako je crvene boje malo ili manje, veći smo vjernici. – Bilo bi poželjno donijeti drugi Pravilnik, pozitivniji, s više zelene boje: neka me ne određuje greška i ono što je loše kod mene, već da kriterij bude koliko dobra napravim i koliko nastojim oko dobra, a da ćemo pri tom griješiti – to je sigurno. Uvijek treba imati na pameti da svaki čovjek može griješiti i da griješi, ali čovjek kao pojedinac, kao osoba nije nikada ni greška, ni pogreška.

Ove misli „o bojama“ dolaze u ovo naše „bezgrešno vrijeme“ prije samih parlamentarnih izbora, kad prevladava crvena boja, gotovo isključivo crvena. Valjda tako treba biti, to su takvi dani, tako je uvijek bilo pa će tako – vjerojatno – uvijek i biti. „Ma prije bi mu ruka otpala nego da nešto dobrog kaže o svom političkom protivniku (takmacu)!“ – Ništa ne valja i nitko! – Sve to treba ukinuti! – kako kaže onaj ujak iz Bosne. Nigdje zelene boje. Pa pohvali ono što je dobro. Nije valjda da ništa i nitko ne valja. Ima dobrog i dobrih i političara i ljudi u svim strankama i opcijama. Dajmo, „ispravljajmo malo i zelenom bojom“ – ‘ajmo se natjecati tko će bolje… Negdje sam pročitao ovu lijepu misao: „… Volim ožiljke. Ožiljak je dokaz da si bio jači u nekom trenutku od nečega. Ne poštujem ni ljude koji stoje ‘zakukuljeni’, koji se čuvaju i ne izlažu. Poštujem one koji griješe. Bolji su mi makar nebrojeno puta pogriješili, nego oni koji ne griješe. Kažu i da su opasniji ti koji nisu nikada pogriješili.“ – „Ljudi koji nemaju poroka nemaju ni vrlina.“ – kaže Abracham Lincoln. – Poučno nastavlja i Friedrich Nietzsche: „ I ja sam naučio čekati i to iz temelja, ali čekati samo na sebe. Ali sam prije svega naučio stajati i hodati, pa trčati i skakati, uspuzati se i igrati. Jer u tome je moj nauk: tko hoće jednom naučiti letjeti, taj mora najprije naučiti stajati i hodati, pa trčati i uspuzati se i igrati. Ne nauči se letjeti u letu.“

Drugim riječima, nema savršenih, ne postoji „bezgrešno vrijeme“ ni savršeni i bezgrešni ljudi, koji se „u letu nauče letjeti“ , već samo obični ljudi, krhki i prolazni, koji prvo nauče puzati, pa stajati i hodati, pa skakati i trčati, pa padati i ustajati se, pa učiti, igrati se, zabavljati se i raditi, pa opet padati i ustajati se, griješiti i ispravljati se… – živjeti. Zato, ako se već odlučimo ispravljati i tuđi i svoj život, predlažem da u ruci imamo zelenu boju, a crvenu negdje u torbi ili u džepu. – „Griješiti je ljudski. Povremeno posrnuti je uobičajeno. Znati se smijati samome sebi je zrelost.“ (William Arthur Ward) – Možda nas nasmije za kraj ona zgoda iz „Alan Forda“, kad su ono osnovali „Stranku istine“, a parola im je bila: „Mi ne obećajemo ništa  – i to ćemo ispuniti!“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Komentari