Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

CRVENA I ZELENA BOJA

Objavljeno prije

Glasne misli, Crvena i zelena boja

Jučer sam u gradu sreo jednu dragu i finu gospođu, Metkovka je, trenutno u Zagrebu, u mirovini. Reče mi kako rado sluša i čita „Glasne misli“ iz Zagreba, ali da su tekstovi ipak malo zahtjevni i da nisu baš za svakoga. Poslije mi supruga priča kako je neka pedagoginja predložila da se učeničke zadaće, testovi, diktati i sve druge provjere učeničkog znanja i neznanja, ne ispravljaju više samo crvenom bojom. U redu je nastaviti s crvenom podcrtati i naglasiti pogreške da se odmah vide, ali bi isto tako bilo poželjno i pedagoški opravdano, npr. zelenom bojom podcrtavati i naglašavati ono što je dobro i što je napisano točno – neka se i to vidi. „U svakom slučaju“ – tvrdi ona – „ta zelena boja bi ohrabrivala djecu i poticala na bolji uspjeh, a ne samo crvena, pa opet crvena koja samo upozorava što kod učenika ne valja i što on sve ne zna. To zna obeshrabriti pa djeca brzo izgube volju.“ – Predlažem čitateljima da „ispravljaju“ i ove „Glasne misli“ crvenom bojom, ono s čime se ne slažu i što im ne paše, ali da i zelenom bojom naglase ono što im se sviđa, što ima smisla i što šalje neku poruku.

Ostajem u školstvu. Zapalo me na početku školske godine ići na dva roditeljska sastanka u gimnaziju: upoznavanje razrednice, osiguravanje učenika, e-dnevnici, roditelji pišu OIB-e i mailove, sve radi što bolje kontrole svojih sinova i kćeri, (Više nema mrdanja! Što su muljali muljali su!). Razrednica čita Pravilnik o izricanju pedagoških mjera u stilu „ako učenik učini ili ne učini ovo ili ono, sljeduje ga to i to…“ Sve lijepo stoji u Pravilniku: kad ih sljeduje ukor, kad opomene, kad opomena pred isključenje, a kad isključenje iz škole, kad kažnjava razrednica, kad učiteljsko vijeće, a kad ravnatelj…  Malko depresivno, htjedoh se javiti za riječ, pa se ne javih, jer što mogu ja sam protiv Pravilnika usvojenog na svim instancama iznad mene?! Previše je u njemu crvene boje: prijestupi, kažnjavanja, ukori, opomene, izbacivanja… Razrednica radi svoj posao, znam, a mogao sam barem priupitati je li postoji možda i neki drugi Pravilnik o izricanju pedagoških mjera o tome kako i kada pohvaliti učenika, potaknuti ga, nagraditi pa da unesemo u učenički život i malo zelene boje.

Prije nekoliko mjeseci imali smo u centru za socijalnu skrb upravni i stručni nadzor. Petero njih iz Zagreba su proveli tri dana u centru: „pročešljali sve, od vrha do dna“, ali su i obilazili dom, udruge socijalne skrbi, svratili u grad i – kažu – ostali ugodno iznenađeni sa živom i aktivnom (institucionalnom i izvaninstitucionalnom) socijalnom slikom Metkovića. Poslije nekoliko mjeseci dolazi Izvješće o upravnom i stručnom nadzoru, a na nekoliko stranica „samo crvena boja“, samo ono što nije dobro i što bi trebalo popraviti; „nigdje zelene boje“ a dobrih stvari je puno, puno više. Naravno da griješimo i da pogrešaka ima, najviše je tu formalnosti koje treba popraviti, a ja sam glasno primijetio, npr. kako za jedan predmet nigdje ne piše da smo toj obitelji pomogli u kući izgraditi („naliti“) dvije „deke“, da smo drugima pomagali i na druge načine, iako nas zakoni i pravilnici na to ne obvezuju. Nitko ne voli da ga se nadzire i kontrolira, ali ako se već mora, jer to traže svi ti zakoni i pravilnici, bilo bi poželjno, razborito i pedagoški opravdano naglasiti i one dobre stvari, tj. barem malo zelene boje, a ne samo crvena, pa crvena i samo crvena. – Tako su muž i žena došli u goste svojim kumovima, a njihov dječačić živahan, stalno u pokretu i u igri. Zaustavlja ga kuma i sa smješkom pita: „A kako je ono tebi ime?“„Ne.“ – odgovori dječačić i nastavi se igrati. – I u odgoju zna prevladavati crvena boja: ne ovo, ne ono, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, ako napraviš to dobit ćeš kaznu, ako ne napraviš nešto drugo, opet ćeš biti kažnjen… I u odgoju djece nedostaje nam tako često zelene boje, više pohvala, više poticaja i više ohrabrenja.

Negdje u Bosni okupili se fratri (ujaci) na duhovnu obnovu, koju je predvodio doktor teologije s fakulteta u Sarajevu. Cijelo jutro im je držao predavanja, duhovne nagovore, ispit savjesti, ukazivao na propuste, na grijehe i na manjkavosti: ne valja vam ovo, ne valja vam ono, niste dobri ovdje, loši ste ondje… Došlo vrijeme ručka, svi se pomolili, sjedaju, a jedan stari ujak ostao na nogama, malo „zazvonio“ žlicom u čašu kao znak da ima nešto reći. Svi zašutjeli, a ujak će: „Znate što, braćo? Ja bi nas ukinuo!“ – Razumljiva reakcija, jer kad se sve radi krivo i ništa dobrog nema, ukidaj, brate! Bolje da nas nema. – Kad sam već dijelom na „vjerskom terenu“ i glasno razmišljam o crvenoj i zelenoj boji, da spomenem i ovo: često znamo čuti za nekoga kako je veliki vjernik, netko će sam za sebe misliti ili reći da je veliki vjernik, dok će netko drugi o sebi misliti da je slab ili nikakav vjernik… No, često pogrešno mjerimo i procjenjujemo sebe i druge. Pogrešni su nam kriteriji i Pravilnik po kojem se ravnamo pa mislimo, npr. ako puno griješim, manje sam dobar vjernik, a ako manje griješim bolji sam i veći vjernik. Možemo isto ovo reći i u našim bojama: ako je u našim životima i djelima puno crvene boje, slabiji smo vjernici, a ako je crvene boje malo ili manje, veći smo vjernici. – Bilo bi poželjno donijeti drugi Pravilnik, pozitivniji, s više zelene boje: neka me ne određuje greška i ono što je loše kod mene, već da kriterij bude koliko dobra napravim i koliko nastojim oko dobra, a da ćemo pri tom griješiti – to je sigurno. Uvijek treba imati na pameti da svaki čovjek može griješiti i da griješi, ali čovjek kao pojedinac, kao osoba nije nikada ni greška, ni pogreška.

Ove misli „o bojama“ dolaze u ovo naše „bezgrešno vrijeme“ prije samih parlamentarnih izbora, kad prevladava crvena boja, gotovo isključivo crvena. Valjda tako treba biti, to su takvi dani, tako je uvijek bilo pa će tako – vjerojatno – uvijek i biti. „Ma prije bi mu ruka otpala nego da nešto dobrog kaže o svom političkom protivniku (takmacu)!“ – Ništa ne valja i nitko! – Sve to treba ukinuti! – kako kaže onaj ujak iz Bosne. Nigdje zelene boje. Pa pohvali ono što je dobro. Nije valjda da ništa i nitko ne valja. Ima dobrog i dobrih i političara i ljudi u svim strankama i opcijama. Dajmo, „ispravljajmo malo i zelenom bojom“ – ‘ajmo se natjecati tko će bolje… Negdje sam pročitao ovu lijepu misao: „… Volim ožiljke. Ožiljak je dokaz da si bio jači u nekom trenutku od nečega. Ne poštujem ni ljude koji stoje ‘zakukuljeni’, koji se čuvaju i ne izlažu. Poštujem one koji griješe. Bolji su mi makar nebrojeno puta pogriješili, nego oni koji ne griješe. Kažu i da su opasniji ti koji nisu nikada pogriješili.“ – „Ljudi koji nemaju poroka nemaju ni vrlina.“ – kaže Abracham Lincoln. – Poučno nastavlja i Friedrich Nietzsche: „ I ja sam naučio čekati i to iz temelja, ali čekati samo na sebe. Ali sam prije svega naučio stajati i hodati, pa trčati i skakati, uspuzati se i igrati. Jer u tome je moj nauk: tko hoće jednom naučiti letjeti, taj mora najprije naučiti stajati i hodati, pa trčati i uspuzati se i igrati. Ne nauči se letjeti u letu.“

Drugim riječima, nema savršenih, ne postoji „bezgrešno vrijeme“ ni savršeni i bezgrešni ljudi, koji se „u letu nauče letjeti“ , već samo obični ljudi, krhki i prolazni, koji prvo nauče puzati, pa stajati i hodati, pa skakati i trčati, pa padati i ustajati se, pa učiti, igrati se, zabavljati se i raditi, pa opet padati i ustajati se, griješiti i ispravljati se… – živjeti. Zato, ako se već odlučimo ispravljati i tuđi i svoj život, predlažem da u ruci imamo zelenu boju, a crvenu negdje u torbi ili u džepu. – „Griješiti je ljudski. Povremeno posrnuti je uobičajeno. Znati se smijati samome sebi je zrelost.“ (William Arthur Ward) – Možda nas nasmije za kraj ona zgoda iz „Alan Forda“, kad su ono osnovali „Stranku istine“, a parola im je bila: „Mi ne obećajemo ništa  – i to ćemo ispuniti!“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
DNŽ – Čestitka

Najčitanije