GLASNE MISLI

BOŽIĆ

Objavljeno 23. prosinca 2015. u kategorijama: Glasne misli, Kolumne.

Glasne misli, Božić

Dovoljno je reći Božić i već se u glavi roji cijeli jedan svijet asocijacija koje ovaj događaj pretpostavlja koje se nužno nadovezuju na njega. Od jaslica, magarca i vola do bora, kuglica i svijetiljki; od prepoznatljivih durskih pjesama do tradicionalnih kolača i jela; od pastira do Josipa i Marije i do najvećeg simbola Božića: na slamici tek rođenog djeteta. I taman sam se „bio uživio“ sjedeći za stolom i htio nastaviti razmišljati o Božiću, a onda je odjeknula detonacija i junački me prepala. Kad petarda pukne između zgrada kao da 10 puta jače zvoni. Odmah sam pomislio kako su je podnijeli stariji i nemoćni smješteni tu do nas u staračkom domu? Poslije sam to ispričao doma, a djeca su mi onako znalački rekla: „To je sigurno  tenkovka, predator ili big ben!“ Dokle će kod nas petarde najavljivati blagdan mira?

Vraćam se Božiću: pokušavam nešto reći o blagdanu i onda stanem. Ne ide! Osjećaji se bune u meni i kao da prigovaram sebi: „Što ćeš ti sada analizirati Božić?“ Tko se to napio razmišljajući o riječi „vino“? – Vina se treba napiti! Isto je i s Božićem. Božića se treba napiti! Ili još bolje „Božićem se opiti“! „Zagrabiti iz Božića životne radosti i smisla…“ Dovoljno je malo zastati, osluhnuti srce, pokrenuti sjećanja i vratiti se u svoje Božiće djetinjstva i odrastanja. Ta sjećanja su očišćena od svih problema i nedaća koja smo godinama usput pokupili, zato nam se čini da su ti Božići ljepši i posebniji. Možemo reći da nam ni u Metkoviću Božići nisu isti, ni sjećanja, niti očekivanja vezana za Božić nisu nam ista. Ovdje ne mislim na darove ispod bora. Poznajem ljude koji su odrastali po domovima, nezbrinutu djecu, postoje obitelji gdje bolest opterećuje, postoje i obitelji i pojedinci gdje doživljena nedaća ili tragedija jednostavno ne dopušta da se radujemo, postoje ljudi s teškim životima i sudbinama gdje priča o Božiću, pjesmi, radosti i veselju dođe gotovo kao provokacija. Postoje ljudi koje je samoća toliko nagrizla da su jednostavno zaboravili radovati se.

Rekoh da sam radio u popravnome domu 4-5 godina; znalo me zapasti dežurstvo tijekom božićnih praznika. Uvijek bi u domu ostajalo 10-ak dječaka koji nisu išli kućama za Božić. Neki nisu imali kuće, neki nisu imali roditelje, neki su imali roditelje, ali kao da ih nisu imali. U ovu zadnju grupu spadao je Stjepan, miran i povučen dječak sa sjevera Hrvatske. Te večeri na Badnjak, koji se prepoznavao tek po nevješto okićenim hodnicima i domskim prozorima, Stjepan je navratio kod mene u ured, na časak samo, a ostali smo u dugom razgovoru. Mene Božić malo ponio pa sam Stjepanu počeo govoriti o lijepim božićnim običajima u Dalmaciji, o badnjacima, pjesmi, čestitanjima, ponoćkama … Stjepan me prekinu rečenicom: „Profa, ja ne volim Božić!“ – Zastao sam, odglumio kao da nisam iznenađen odgovorom i samo postavio pitanje: „Zašto, Stjepane?“„Zato što bi naš stari za Božić bio najviše pijan.“ Zastao je, malo okrenuo glavu da mu ne vidim oči, a onda kao da je u sebi nešto prelomio, kao da je odlučio skinuti teret s leđa, nastavio pričati: „Sjećam se, profa, kad sam bio mali, baš na Badnjak, otac je došao u neko doba noći, padao je snijeg, vikom i batinama probudio je majku, brata, sestru i mene (ja sam bio najmlađi). Istjerao nas iz kuće na snijeg onako bose i u pidžamama. Nije mu bilo dosta, iznio je iz kuće konop, zavezao nas za ogradu i svako malo tukao… Tek kad je ušao u kuću i zaspao, susjedi su nas odvezali i uveli u svoju kuću…“ Ta večer dežurstva usjekla mi se u sjećanje više od svih Božića i ponoćki zajedno, prestao sam Božić gledati samo svojim očima, kao da bolje razumijem i onoga Maloga što se rodio u štalici kod Betlehema … I kad sam otišao iz Zagreba raspitivao sam se za Stjepana. Završio je u maloljetničkom zatvoru u Turopolju. Izišao je, a gdje je sada, ne znam. Ako je živ, volio bih da ovaj Božić dočeka u miru i veselju s dragim osobama oko sebe.

Čast zvončićima, saonicama, dolovima i brijegu, čast i „našem vrancu koji juri“, ali, možda niste znali, da su hrvatske božićne pjesme među najbrojnijima i najljepšima na svijetu! Pomišljajući na repertoar hrvatskih božićnih pjesama, čovjek se teško otme dojmu da se radi o jednom izvornom narodnome blagu kakvim se malo koji narod može podičitiiti. Sve manje primamo i božićne čestitke (zamijenio ih SMS), a one koje dobijemo su lijepe, nema što, službene: na zvončiće, zvjezdice, snijeg, saonice, na Djeda Mraza, kuglice, mašnice.., a nigdje malog Isusa, Božića, nigdje „glavnoga glumca“! Još prije nekoliko godina dobili smo čestitku za Božić od prijatelja iz Njemačke. Sačuvao sam je jer je posebna. Na njoj samo mali Isus i piše: „Dijete iz čudnog braka, čudnog života, još čudnijih tragova, očekuje naš Božić. Imam osjećaj da zna i za vas i za nas, jer je to dijete u sebi pomirilo sva proturječja!“ I kada malo bolje razmislimo: tomu djetetu Božiću ne možemo ništa predbaciti u stilu „lako je tebi govoriti“. To dijete se u ono vrijeme rodilo u čudnome braku, Josip sa svojim sumnjama, Marija sa svojim mukama, u štali, nitko ih nije htio primiti (i tada su trudnice bile teret poslodavcima), i život mu je poslije bio u najmanju ruku čudan, ni poslije ga nisu prihvaćali, i na križ su ga propeli, i smrt mu je čudna, a tek tragovi?! Tragovi traju kroz vjekove, unatoč komercijalizaciji i profanaciji, unatoč osporavanjima sve do danas, Božić je događaj koji je u sebi zadržao svoju prvotnu svetost. On je puno veći od svojih simbola koji ga prate. Zna i za nas i za vas, i za Stjepana, jer je u sebi pomirio sva proturječja.

Iz tog izvora radosti treba zagrabiti žive vode i prave radosti. Koliko tko želi, može, koliko tko hoće. Hajdemo najprije iz Božića zagrabiti duboko – teološki. Poruka Božića je ova: „Bog se usudio postati čovjekom.“ Oduševilo me razmišljanje mlade splitske slikarice Zrinke Barbarić: „Metamorfoza je počela tako što sam jedan dan u svom vrtu pronašla gusjenicu koju sam stavila u staklenku zajedno s koromačem na kojem je bila. Jela je koromač, potom se zakukuljila, a nakon sedam dana s radnog stola mi je izletio leptir. Znala sam tog trenutka da će mi rad biti vezan za božansku preobrazbu, odnosno metamorfozu. Jedna od značajnijih preobrazbi je pretvorba Isusa Krista iz čovjeka u Boga… Međutim, ja sam te dvije priče povezala tako što sam izgradila oltar, jer je to mjesto pretvorbe, i na njemu  sam kao središnji dio umjesto kaleža i hostije stavila kukuljicu iz koje se leptir rodio…” – Božić je metamorfoza, preobrazba Boga u čovjeka, utjelovljenje. Kako je to moguće? – A kako je moguće da iz gusjenice postane leptir? – U ovom smislu gledam štalicu, jaslice, vola i magarca, pastire, Mariju i Josipa, kao oltar u našim kućama, po našim trgovima i kao sakrament, tj. “vidljivi znak koji daje nevidljivu milost”. Svaki Božić poziva na metamorfozu, na preobrazbu svojih života, ohrabruje nas da i danas, evo odsad – budemo bolji ljudi.

Možemo od Božića zagrabiti i pliće: drago nam je to vrijeme, nekako se skupimo, ponese nas Božić kao svake godine, strka oko kolača, spize, kupovanja, kićenja, darovi ispod bora, malo bolji ručak, koja čašica više, bez većih očekivanja … Neki će jedva čekati i da prođe, zna Božić i opteretiti, uznemiriti: da li čestitati onima s kojima dugo ne pričam, a mimoilazimo se ulicama i susjedstvom (Božić je idealna prigoda)… Kad smo kod čestitanja, čuo sam jednu originalnu: „Već dugo ne računamo na božićnu ljepotu čovjeka. Božić je! Proljepšajmo se!“ Evo, zaista idealne prigode: prihvatimo božićni mir i veselje, pomirimo se sa sobom i s drugima – proljepšajmo se!

Božić je prigoda da malo i podjetinjimo, dopustimo djetetu u nama da nas malo ponese. Djeca se raduju iskreno, usrećuju neprimjetno. I ja ću na trenutak podjetinjiti, zatvoriti oči i zamisliti Metković na Badnju večer, okićen i lijep, na ulicama zadovoljni i sretni ljudi, svi zastajkuju i čestitaju Božić, osmijeh na licima, pjesma na usnama, na našem trgu veliki bor, ispod velike jaslice, a okolo pjevači, djeca, odrasli, glazbari, pjesma, kolačići i kuhano vino.., ni jednu petardu čuo nisam … Malo me ponijelo, a da ne znam jesam li od Božića zagrabio plitko ili duboko.

Zagrabimo božićne radosti, proljepšajmo se, budimo ovih dana i ljepši i draži i sebi i drugima. SRETAN BOŽIĆ!!!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Komentari