Ostanimo u kontaktu

GLASNE MISLI

BOŽIĆ

Objavljeno prije

Glasne misli, Božić

Dovoljno je reći Božić i već se u glavi roji cijeli jedan svijet asocijacija koje ovaj događaj pretpostavlja koje se nužno nadovezuju na njega. Od jaslica, magarca i vola do bora, kuglica i svijetiljki; od prepoznatljivih durskih pjesama do tradicionalnih kolača i jela; od pastira do Josipa i Marije i do najvećeg simbola Božića: na slamici tek rođenog djeteta. I taman sam se „bio uživio“ sjedeći za stolom i htio nastaviti razmišljati o Božiću, a onda je odjeknula detonacija i junački me prepala. Kad petarda pukne između zgrada kao da 10 puta jače zvoni. Odmah sam pomislio kako su je podnijeli stariji i nemoćni smješteni tu do nas u staračkom domu? Poslije sam to ispričao doma, a djeca su mi onako znalački rekla: „To je sigurno  tenkovka, predator ili big ben!“ Dokle će kod nas petarde najavljivati blagdan mira?

Vraćam se Božiću: pokušavam nešto reći o blagdanu i onda stanem. Ne ide! Osjećaji se bune u meni i kao da prigovaram sebi: „Što ćeš ti sada analizirati Božić?“ Tko se to napio razmišljajući o riječi „vino“? – Vina se treba napiti! Isto je i s Božićem. Božića se treba napiti! Ili još bolje „Božićem se opiti“! „Zagrabiti iz Božića životne radosti i smisla…“ Dovoljno je malo zastati, osluhnuti srce, pokrenuti sjećanja i vratiti se u svoje Božiće djetinjstva i odrastanja. Ta sjećanja su očišćena od svih problema i nedaća koja smo godinama usput pokupili, zato nam se čini da su ti Božići ljepši i posebniji. Možemo reći da nam ni u Metkoviću Božići nisu isti, ni sjećanja, niti očekivanja vezana za Božić nisu nam ista. Ovdje ne mislim na darove ispod bora. Poznajem ljude koji su odrastali po domovima, nezbrinutu djecu, postoje obitelji gdje bolest opterećuje, postoje i obitelji i pojedinci gdje doživljena nedaća ili tragedija jednostavno ne dopušta da se radujemo, postoje ljudi s teškim životima i sudbinama gdje priča o Božiću, pjesmi, radosti i veselju dođe gotovo kao provokacija. Postoje ljudi koje je samoća toliko nagrizla da su jednostavno zaboravili radovati se.

Rekoh da sam radio u popravnome domu 4-5 godina; znalo me zapasti dežurstvo tijekom božićnih praznika. Uvijek bi u domu ostajalo 10-ak dječaka koji nisu išli kućama za Božić. Neki nisu imali kuće, neki nisu imali roditelje, neki su imali roditelje, ali kao da ih nisu imali. U ovu zadnju grupu spadao je Stjepan, miran i povučen dječak sa sjevera Hrvatske. Te večeri na Badnjak, koji se prepoznavao tek po nevješto okićenim hodnicima i domskim prozorima, Stjepan je navratio kod mene u ured, na časak samo, a ostali smo u dugom razgovoru. Mene Božić malo ponio pa sam Stjepanu počeo govoriti o lijepim božićnim običajima u Dalmaciji, o badnjacima, pjesmi, čestitanjima, ponoćkama … Stjepan me prekinu rečenicom: „Profa, ja ne volim Božić!“ – Zastao sam, odglumio kao da nisam iznenađen odgovorom i samo postavio pitanje: „Zašto, Stjepane?“„Zato što bi naš stari za Božić bio najviše pijan.“ Zastao je, malo okrenuo glavu da mu ne vidim oči, a onda kao da je u sebi nešto prelomio, kao da je odlučio skinuti teret s leđa, nastavio pričati: „Sjećam se, profa, kad sam bio mali, baš na Badnjak, otac je došao u neko doba noći, padao je snijeg, vikom i batinama probudio je majku, brata, sestru i mene (ja sam bio najmlađi). Istjerao nas iz kuće na snijeg onako bose i u pidžamama. Nije mu bilo dosta, iznio je iz kuće konop, zavezao nas za ogradu i svako malo tukao… Tek kad je ušao u kuću i zaspao, susjedi su nas odvezali i uveli u svoju kuću…“ Ta večer dežurstva usjekla mi se u sjećanje više od svih Božića i ponoćki zajedno, prestao sam Božić gledati samo svojim očima, kao da bolje razumijem i onoga Maloga što se rodio u štalici kod Betlehema … I kad sam otišao iz Zagreba raspitivao sam se za Stjepana. Završio je u maloljetničkom zatvoru u Turopolju. Izišao je, a gdje je sada, ne znam. Ako je živ, volio bih da ovaj Božić dočeka u miru i veselju s dragim osobama oko sebe.

Čast zvončićima, saonicama, dolovima i brijegu, čast i „našem vrancu koji juri“, ali, možda niste znali, da su hrvatske božićne pjesme među najbrojnijima i najljepšima na svijetu! Pomišljajući na repertoar hrvatskih božićnih pjesama, čovjek se teško otme dojmu da se radi o jednom izvornom narodnome blagu kakvim se malo koji narod može podičitiiti. Sve manje primamo i božićne čestitke (zamijenio ih SMS), a one koje dobijemo su lijepe, nema što, službene: na zvončiće, zvjezdice, snijeg, saonice, na Djeda Mraza, kuglice, mašnice.., a nigdje malog Isusa, Božića, nigdje „glavnoga glumca“! Još prije nekoliko godina dobili smo čestitku za Božić od prijatelja iz Njemačke. Sačuvao sam je jer je posebna. Na njoj samo mali Isus i piše: „Dijete iz čudnog braka, čudnog života, još čudnijih tragova, očekuje naš Božić. Imam osjećaj da zna i za vas i za nas, jer je to dijete u sebi pomirilo sva proturječja!“ I kada malo bolje razmislimo: tomu djetetu Božiću ne možemo ništa predbaciti u stilu „lako je tebi govoriti“. To dijete se u ono vrijeme rodilo u čudnome braku, Josip sa svojim sumnjama, Marija sa svojim mukama, u štali, nitko ih nije htio primiti (i tada su trudnice bile teret poslodavcima), i život mu je poslije bio u najmanju ruku čudan, ni poslije ga nisu prihvaćali, i na križ su ga propeli, i smrt mu je čudna, a tek tragovi?! Tragovi traju kroz vjekove, unatoč komercijalizaciji i profanaciji, unatoč osporavanjima sve do danas, Božić je događaj koji je u sebi zadržao svoju prvotnu svetost. On je puno veći od svojih simbola koji ga prate. Zna i za nas i za vas, i za Stjepana, jer je u sebi pomirio sva proturječja.

Iz tog izvora radosti treba zagrabiti žive vode i prave radosti. Koliko tko želi, može, koliko tko hoće. Hajdemo najprije iz Božića zagrabiti duboko – teološki. Poruka Božića je ova: „Bog se usudio postati čovjekom.“ Oduševilo me razmišljanje mlade splitske slikarice Zrinke Barbarić: „Metamorfoza je počela tako što sam jedan dan u svom vrtu pronašla gusjenicu koju sam stavila u staklenku zajedno s koromačem na kojem je bila. Jela je koromač, potom se zakukuljila, a nakon sedam dana s radnog stola mi je izletio leptir. Znala sam tog trenutka da će mi rad biti vezan za božansku preobrazbu, odnosno metamorfozu. Jedna od značajnijih preobrazbi je pretvorba Isusa Krista iz čovjeka u Boga… Međutim, ja sam te dvije priče povezala tako što sam izgradila oltar, jer je to mjesto pretvorbe, i na njemu  sam kao središnji dio umjesto kaleža i hostije stavila kukuljicu iz koje se leptir rodio…” – Božić je metamorfoza, preobrazba Boga u čovjeka, utjelovljenje. Kako je to moguće? – A kako je moguće da iz gusjenice postane leptir? – U ovom smislu gledam štalicu, jaslice, vola i magarca, pastire, Mariju i Josipa, kao oltar u našim kućama, po našim trgovima i kao sakrament, tj. “vidljivi znak koji daje nevidljivu milost”. Svaki Božić poziva na metamorfozu, na preobrazbu svojih života, ohrabruje nas da i danas, evo odsad – budemo bolji ljudi.

Možemo od Božića zagrabiti i pliće: drago nam je to vrijeme, nekako se skupimo, ponese nas Božić kao svake godine, strka oko kolača, spize, kupovanja, kićenja, darovi ispod bora, malo bolji ručak, koja čašica više, bez većih očekivanja … Neki će jedva čekati i da prođe, zna Božić i opteretiti, uznemiriti: da li čestitati onima s kojima dugo ne pričam, a mimoilazimo se ulicama i susjedstvom (Božić je idealna prigoda)… Kad smo kod čestitanja, čuo sam jednu originalnu: „Već dugo ne računamo na božićnu ljepotu čovjeka. Božić je! Proljepšajmo se!“ Evo, zaista idealne prigode: prihvatimo božićni mir i veselje, pomirimo se sa sobom i s drugima – proljepšajmo se!

Božić je prigoda da malo i podjetinjimo, dopustimo djetetu u nama da nas malo ponese. Djeca se raduju iskreno, usrećuju neprimjetno. I ja ću na trenutak podjetinjiti, zatvoriti oči i zamisliti Metković na Badnju večer, okićen i lijep, na ulicama zadovoljni i sretni ljudi, svi zastajkuju i čestitaju Božić, osmijeh na licima, pjesma na usnama, na našem trgu veliki bor, ispod velike jaslice, a okolo pjevači, djeca, odrasli, glazbari, pjesma, kolačići i kuhano vino.., ni jednu petardu čuo nisam … Malo me ponijelo, a da ne znam jesam li od Božića zagrabio plitko ili duboko.

Zagrabimo božićne radosti, proljepšajmo se, budimo ovih dana i ljepši i draži i sebi i drugima. SRETAN BOŽIĆ!!!

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

GLASNE MISLI

SAVJEST

Objavljeno prije

Glasne misli, Savjest

Postoje neke riječi koje bi svakako trebalo zaštititi od jezične zlouporabe: riječ „savjest“ je među prvima, ako ne i prva. Trebalo bi je znati izgovarati, čitati, slovo po slovo slovkati …, pokušati je spoznati, razumjeti … pokloniti se pred njezinom veličinom. Zapravo, pokrenuti spašavanje riječi „savjest“ da se ne uzima, čita i izgovara samo kao obična riječ. Često je čujemo i upotrebljavamo u običnom govoru: „Savjest mi je mirna. – On je savjestan. – Radio sam po savjesti. – Peče me savjest. – Savjest mi prigovara. – Ima li taj čovjek uopće savjest? – Savjest mu je nemirna …“

Mali Princ kaže: „Jezik je izvor svih nesporazuma.“ Što se može reći o riječi „savjest“? U Rječniku hrvatskog jezika (V. Anić) kod riječi savjest stoji: „Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše.“ Ali, što je to što zapravo nazivamo savješću? Što savjest čini? Ima li ona uvijek pravo? Mora li se zaista uvijek slušati i mora li se uvijek poštivati savjest drugih? Riječ „savjest“ očito nije od početka jasna. Upotrebljava se u raznovrsnim kontekstima: npr. za nekoga kažemo da savjesno obavlja svoju dužnost (da je savjestan radnik, učenik, student …), a za nekoga da se opire i po savjesti ne izvršava svoje dužnosti! Evo drastičnog primjera: dužnost je liječnika liječiti ljude i kad je potrebno i operirati, ali kad je u pitanju abortus neki liječnici obavljaju svoju dužnost, mogli bismo reći savjesni su radnici svoje bolnice, a neki to odbijaju pozivajući se na savjest, da im njihova savjest ne dopušta to raditi (priziv savjesti). Savjest treba poštivati. Zaštićena je i Ustavom jer je nazvana „svetištem u svakom čovjeku“, a opet počinitelje iz savjesti osuđujemo na velike kazne.

Savjest: jedni za nju kažu da je to glas Božji u čovjeku, a drugi da je to proizvod dresure s odgojem, da je to nekakav „Nad ja“, zapravo glas roditelja u nama (Freud). Primjer ptice koja gradi gnijezdo: ona to radi instinktivno, tj. instinkt je tjera na produženje vrste, a smisao gradnje gnijezda – zašto ona to radi – ptici je skriven, dok čovjek u slobodi stoji pred onim što će učiniti s pitanjem: koje su posljedice – štetim li drugome – je li to pravedno – hoću li to učiniti ili ne – mogu li za to preuzeti odgovornost? Savjest je tako zahtjev nas samih prema nama samima. Kada drugome nepravedno nanosim štetu, vrijeđam ga, ranjavam, time neposredno nanosim štetu i samome sebi – mojoj savjesti je loše. „Savjest je nazočnost apsolutnog u relativnom biću.“ Odatle čovjekovo dostojanstvo, iz tog općeg, apsolutnog dobra koje je u svakom čovjeku.

Kako je taj kompas dospio u nas? – Povijest pamti mnoge ljude koji su po savjesti odbijali nešto učiniti i prije kršćanstava, i u kršćanstvu, u drugim religijama, ali i ljude koji za sebe tvrde da nisu vjernici – mnoge od njih je savjest stajala i vlastitog života. Hvala Bogu, nama život nije ugrožen zbog toga što drugačije mislimo ili govorimo – to je jedna od blagodati demokracije, ali i mi smo svakodnevno na ispitu savjesti. Pretpostavimo npr. da ulaziš noću u tramvaj u kojem nema nikoga. Težak izbor je pred tobom: poništiti kartu u onom aparatu ili ne;  platiti kartu ili ne? Platiš li, ne očekuje te pohvala, jer tu nema nikoga tko bi te mogao pohvaliti; ne platiš li, nema nikoga tko bi te mogao ukoriti ili kazniti. Što te onda prisiljava, u ovom slučaju, da postupiš ovako ili onako, da platiš kartu ili da je ne platiš?

Odakle dolazi savjest? – U svakome čovjeku postoji sposobnost savjesti, „organ dobra i zla“. Djeca imaju izgrađen osjećaj za pravednost, za ispravno ili krivo ponašanje, ali kad ih se prerano izruči pravu jačega djeca gube osjećaj za poštenje, osjećaj nježnosti i otvorenosti (kad majka kaže – ako te netko u školi udari ti reci nastavnici, a otac nadoda – sine, ne daj ti na se, već ti njemu vrati, pokaži mu zube pa te neće drugi put udariti). Kad u životu i u odgoju djeca susreću laž i neistine kao normalan način uspjeha, iščezava sjaj, a ostaje degenerirana forma savjesti – gruba savjest, koju onda neki olako proglašavaju bolešću. Bolestan je samo onaj tko bez organskih uzroka osjeća bol, pa je tako bolestan skrupulant koji bez krivnje ima lošu savjest. Loša savjest u zdrava čovjeka je signal za krivnju – za držanje koje se protivi vlastitoj biti. Reviziju tog držanja nazivamo kajanjem. Dobro je, ako te loša savjest zbog pogrešnog iz prošlosti obuzima i mijenja!

Je li savjest znanje?Čovjek koji je u bijesu gurnuo svoju ženu u bunar, i čitav svijet uspješno uvjerio da je sama pala i utopila se, a da njega nikada nitko nije zato osumnjičio, deset godina nakon njezine smrti, sam se prijavio sudu. Što ga je na to natjeralo? „Savjest“, kažemo misleći da smo stvar dovoljno razjasnili. Što je to savjest? Jezično gledano riječ je o znanju. U slučaju ovog ubojice to bi značilo: On je znao da je počinio grijeh i da se mora za njega pokajati. Ali on je to znao još otpočetka. Zašto se onda predao tek deset godina kasnije? Zato što savjest jednostavno nije znanje o nečemu, kao što se zna da se Zemlja okreće oko Sunca, „već je životno djelotvorna moć koju možemo slijediti ili joj se suprotstaviti“. Govori se o „glasu savjesti“. Vidimo da u svakom slučaju imamo predodžbu da nam nešto ili netko govori te da to nije onaj naš „Ja“, nego „netko drugi“, netko Tajanstven. Još je pretkršćanski filozof Seneka napisao: „U nama stanuje sveti duh kao promatrač i stražar nad našim dobrim i zlim činima.“

Važno je da ovog tajanstvenog govornika ne doživljavamo jednakim s nama samima, jer on se većinom pokazuje kao naš protivnik. On neće kako bismo mi htjeli. – Ja bih nekoga prevario – Ja bih lagao – Ja bih ukrao – Ja bih prevarila muža, prevario ženu. Onaj drugi mi to ne dopušta učiniti i odvraća me. Dok se svađam s njim, ponekad pobjeđuje on, ponekad ja. Pobjeđuje li on, ja sam u redu, bez osjećaja krivnje i jedan u sebi. Pobjeđujem li ja, griješim i postajem u sebi podijeljen. To mi onaj drugi ne da mira. Mome «Ja» često uspijeva ušutkati tog drugog, možda i na dulje vrijeme, ali ne zauvijek. Kako taj drugi uskršava svom snagom u zadnjim trenucima života, to mogu posvjedočiti mnogi koji su nazočili umiranjima, kad umirući povjeravaju najdublje tajne koje su čuvali cijelog života.

Htjeli ili ne htjeli mi neprestano promatramo knjigu računa u kojoj na jednoj strani stoji naše dugovanje, a na drugoj naše potraživanje – to znači naše ponašanje. Otkrivanje razlike jest upravo naša savjest, revizor knjige koji nam priječi da bezbrižno doživimo „dobru savjest“. Ova kao „dobra savjest“- mirna savjest, koja bi nas htjela uvjeriti kako smo mi zapravo dobri, ustvari je loša savjest, a ono što nepromišljeno nazivamo „loša savjest“ – nemirna savjest, to je zapravo puno više dobra savjest, jer je to savjest koja funkcionira. Takva savjest je moj neprijatelj, ali također i moj najbolji prijatelj, jer mu zahvaljujem na svemu što sam učinio – tjeran unutarnjim nemirom. Jedni drugima, ma zamislite, slobodno možemo poželjeti lošu savjesti!!! Nemojmo poželjeti jedni drugima skrupuloznu savjest, koja nas okrivljuje za svaku sitnicu, ali nemojmo oboljeti ni od tzv. „tupe savjesti“, od potiskivanja savjesti, tipa: „Ma što ima veze – to je u redu – nije to ništa – tako svi rade – ne živimo u srednjem vijeku – ni o meni nitko ne vodi računa – to je danas normalno…“ Zato, ako hoćemo biti zdravi slušajmo „lošu savjest“ – savjest koja nam prigovara, ne da mira, koja je živa – to je savjest koja funkcionira.

Što više o njoj razmišljamo i govorimo savjest je sve tajanstvenija, a opet tako blizu, ćutimo je kao neodvojivi dio sebe, kao „zahtjev nas samih prema nama samima“… Možda ove Goetheove riječi najviše kažu: „Sasvim tiho govori nam Bog u njedra, sasvim tiho, sasvim jasno pokazuje On, što li nam je prihvatiti, a što treba odbaciti.“

Vatroslav Vugdelija
Radio Delta

Nastavi čitati
BP OKTAN 300×250

Najčitanije